Прилагођена претрага

28. 7. 2009.

The Royal Scotsman voz

The Royal Scotsman voz prelazi 1000 km tokom jedne turističke ture tokom koje ugosti svega 36 putnika.

Možete večerati za stolovima koji preimaju dve, četiri ili šest osoba i koji su opremljeni najfinijim kristalom i ukrašeni svežim cvećem. Voz prati autobus koji putnike vodi na svakodnevne izlete do fabrike za proizvodnju dimljene ribe, zamkova iz različitih epoha ove zemlje, zološkog vrta, destilerije viskija, kuće kraljice majke i do legendarnog mesta gde se odvija radnja dela "Magbet".

Sobe u vozu su velike, lepo uređene, sa zasebnim kupatilima, klimom...

Američki Orijent Ekspres

Putovanje ovim vozom traje između 8 i 11 dana zavisno od aranžmana. Voz ima petnaest vagona. Ovaj voz je od 1995. godine ponovo u funkciji nakon renoviranja u koje je uloženo 15 miliona dolara. Urađen je po ugledu na evropski Orijent Ekspres. Enterijer je veoma lepo uređen-u koži, mahagoniju i abonosu. Putovanje obuhvata teritoriju SAD-a i Kanade.

Iako je renoviranje omogućilo da se broj putnika udvostruči broj je i dalje relativno mali i ograničen na 100 putnika i 30 članova osoblja. Među osobljem su i muzičari koji su zaduženi pre svega za muziku na večernjim koktelima kao i istoričari i lektori koji putnike upoznaju sa istorijom predela kroz koje prolaze.

Na ovom putovanju turisti prolaze kroz Novu Englesku i Kvebek, Vašington, Savanu, Nju Orleans, San Antonio, Santa Fe, Veliki Kanjon (The Grand Canyon) do Los Anđelesa ili do Roki planina. Ni u ovom vozu ne postoje strogi kodeksi oblačenja.

Dva vagona za ručavanje opremljena su finim porcelanom, srebrom, kristalom i svilom. Iza ovih vagona su i dva vagona u kojima se nalaze dva mala klavira a za ljubitelje astronomije tu je i kupe specijalno opremljen u ovu svrhu.

Venecijanski Simplon Orijent Ekspres

Venecijanski Simplon Orijent Ekspres, poznatiji samo kao Orijent Ekspres, vozi i dalje na staroj relaciji Pariz -Istanbul. Za više od jednog veka vozio je najpoznatije pesnike, pisce, ljubavnike i slobodnjake širom Evrope.

Putnici imaju ličnog stjuarda koji vodi računa o njihovom konforu. Veoma lepo uređeni kupei pružaju predivan pogled na okolinu. Na jelovniku su najraznovrsnija jela i najbolja vina sveta. U ovom vozu ne postoje strogi kodeksi oblačenja ali ipak ne možete ići u farmericama. Za večernja dešavanja potrebno je imati formalniju garderobu.

Na putovanje Pariz-Istanbul se kreće iz Pariza sa Gare de l'Est, stare stanice ovog voza. Večera je servirana tokom prolaska pored švajcarskih i austrijskih Alpa čiji su vrhovi prekriveni snegom. Sledećeg dana ručaćete u blizini Beča a zatim proći i pored Budimpešte gde je večera organizovana u Mariot Hotelu.

Sledeći dan je rezervisan za obilazak Budimpešte a u večernjim časovima kreće se za Rumuniju. U jutarnjim časovima prolazi se kroz Transilvaniju, dolazi do planinskog gradića Sinaj a zatim se put nastavlja do Bukurešta. Nakon obilaska rumunske pretonice i odmora u hotelu put se nastavlja ka Bugarskoj a odatle ka Turskoj i ka krajnjem odredištu Istanbulu.

Luksuzni vozovi

Jedno od prvih prevoznih sredstava kojima je čovek putovao na veće udaljenosti je voz. U početku je, kao i svaki pronalazak, voz bio privilegija bogatih, kasnije je postao stvar potrebe a danas u eri bržih i udobnijih prevoznih sredstava vozovi dobijaju i svoju drugu svrhu-postaju mali putujući hoteli u kojima možete naći sve što želite. Zamislite samo - probudite se u jednom gradu, doručkujete u drugom, zatim razgledate četvri u kome i ručate i tako u krug. Uzbudljivo, zar ne?

Najpoznatiji i najluksuzniji voz na svetu je Afrički Plavi voz koji putuje kroz centralnu Afriku. Ne manje poznat je i Orijent Ekspres koji prolazi kroz najlepše evropske gradove. Za on koji žele da obiđu Škotsku najbolji izbor je Royal Scotsman. "Voz koji leti u nebo" je voz kojim možete obići jedan deo Meksika i pri tom proći kroz čak 86 tunela.

Ako ipak više volite da obilazite Evropu možete putovanje započeti u Milanskom gradskom centru gde ćete nakon razgledanja Leonardove freske "Tajna večera", posete crkvi "Santa Maria della Grazie", jedne od najvećih gotskih katedral na svetu "Duomo", poznate milanske opere "La Scala" krenuti vozom do Venecije. Obilazak ovom gradu uključuje obilazak Piazze San Marco, katedrale Svetog Marka i Duždeve palate. Put će vas dalje odvesti u Pizu, Florencu, Pompeju, Amalfe, Ravelo, Napulj i do konačnog odredišta-Rima.

U našoj zemlji poznati vozovi ovog tipa su voz Romantika, koji saobraća na različitim relacijama zavisno od sezone i Plavi voz, nekada nepristupačan običnom narodu jer je služio za potrebe tadašnjeg predsednika SFRJ, koji je danas moguće iznajmiti, naravno ako to možete sebi da priuštite.

Zasto dan traje 24 časa

Dan traje 24 časa samo zato što je čovek hteo da ga tako podeli.

Ne postoji ništa u prirodi što je u vezi sa časovima, minutima i sekundama. Ovu podelu vremena je učinio čovek prema svojoj želji. Ali ima nešto što se događa u prirodi u jednom danu. Svaki put kada se Zemlja jednom obrne oko svoje ose, prođe određeno vreme koje zovemo danom.

Naučnici, pomoću zvezda, tačno mogu da izmere to vreme. U opservatorijama se nalaze tzv. "zvezdani" časovnici. Zvezdani dan počinje od trenutka kada jedna zvezda pređe preko meridijana i traje do momenta kada ga ponovo pređe.

Pošto je čovek podelio dan na časove, minute i sekunde, mi tačno možemo reći koliko traje zvezdani dan: 23 časa, 56 minuta i 4.09 sekundi. Ali pošto bi bilo teško u praktičnom životu upotrebljavati zvezdani dan, uzimamo dan traje 24 časa, pa dodajemo prestupnoj godini jedan dan radi ispravljanja ove razlike.

U staro vreme, ljudi su smatrali da dan traje od izlaska do zalaska sunca. Vreme trajanja noći se nije računalo. Grci su računali da dan traje od jednog do drugog zalaska sunca, a Rimljani od ponoći do ponoći.

Dok časovnici nisu bili pronađeni, računalo se da dan i noć traju po 12 časova. Ovakva podela nije bila praktična, jer se dužina dana i noći razlikovala u pojedinim godišnjim dobima. Danas, u većini zemalja je zakonom utvrđeno da dan traje 24 časa, i to od ponoći do ponoći, prema rimskom računanju vremena.

Zasto sedmica ima sedam dana

Nedelja ili sedmica je "veštačka" podela vremena. Dan je odeređen prema obrtanju ili rotaciji Zemlje oko njene ose, a godina po vremenu koje je potrebno Zemlji da jednom obiđe oko Sunca. Međutim, čovek je zaista "izmislio" sedmicu.

Pre nego što je stvorena sedmica ili nedelja, jedina podela vremena bila je na mesece. Ta podela zasnovana je na Mesečevim menama. Dani nisu imali nazive. Međutim, kad su ljudi počeli da podižu gradove, želeli su da imaju posebne pazarne dane, dane za vreme kojih se moglo trgovati.

Takvi pazarni dani ponekad su bili svakog desetog dana, ponekad svakog sedmog ili svakog petog. Vavilonci su, na primer, bili odredili da pazarni dan bude svaki sedmi. Tog dana nisu radili, osim što su se okupljali radi trgovine i verskih svečanosti. I Jevreji su se poveli njihovim primerom, ali su sedmi dan rezervisali samo za religiozne svrhe.

Tako je stvorena sedmica. Ona je, jednostavno, predstavljala vremenski period između pazarnih dana. Posle toga trebalo je samo dati nazive pojedinim danima. Jevreji su prosto nabrojali dane u nedelji, računajući od sabata, to jest subote. Sreda je, na primer, bila četvrti dan posle sabata, to jest dana počinka i praznika.

U stara vremena mnogi narodi su takođe imali nedelju, ali ona nije uvek brojala sedam dana. Tako su Grci počeli sa desetodnevnom nedeljom. Kasnije su usvojili sedmodnevnu nedelju, koja je važila u egipatskom gradu Aleksandriji. Rimljani su prvo imali nedelju od osam dana. Tek u četvrtom veku su uveli nedelju od sedam dana. Anglosaksonci su preuzeli ovakvu nedelju od Rimljana.

Zasto godina ima dvanaest meseci

Kalendar predstavlja način merenja vremena. U prirodi ima pojava koje pomažu čoveku da meri vreme.

Tako, na primer, postoji prirodna podela vremena - na dane i godine. Meriti dan je lako, pošto je on ograničen periodima tame i svetlosti. No, izračunati broj dana u jednoj godini je teško, zato što svaka godina mora biti jednaka vremenu koje je potrebno Zemlji da obiđe oko Sunca. Danas znamo da ovo putovanje naše Zemlje kroz vasionu traje 365 dana, 5 časova, 48 minuta i 46 sekundi.

U staro doba je čovek merio vreme prema Mesčevim menama, to jest prema pojavljivanju i nestanku mladog meseca. Drevni Egipćani, koji su prvi počeli da iole tačno mere godinu, radili su to pomoću jednog mesečnog kalendara zasnovanog na redovnim Mesečevim menama. Oni su, naime, zapazili da se mlad mesec pojavljuje svakih dvadeset devet ili trideset dana. Dvanaest ovakvih meseci označavalo je dolazak i smenjivanje četiri različitih doba i, na taj način, godinu.

Međutim, egipatski sveštenici zapazli su još nešto. Jednoga dana svake godine, jedna sjajna zvezda - Sirijus, pokazala bi se na nebu neposredno pre izlaska Sunca. Sveštenici su onda počeli da broje dane koji su prolazili pre nego što bi se zvezda opet pojavila, pa su utvrdili da je svake godine proticalo tačno 365 dana. Takvu godinu su podelili na dvanaest meseci po trideset dana, s tim što je na kraju godine preostalo pet dana.

I drugi drevni narodi imali su godinu zasnovanu na Mesečevim menama. Tako su i Vavilonci i Jevreji imali po dvanaest meseci u jednoj godini. Naš današnji kalendar zasnovan je na starom rimskom kalendaru, koji je tokom istorije pretrpeo znatne promene. Najraniji rimski kalendar imao je svega deset meseci u jednoj godini. Rimljani su kasnije dodali svome kalendaru još dva meseca. Oni su, zapravo, kad god su to želeli, dodavali godini naknadne mesece, kako bi im se kalendar složio sa Sunčevom godinom, to jest vremenom potrebnim Zemlji da načini jedno putovanje oko Sunca.

Julije Cezar je najzad rešio nastale nejasnoće i usvojio novi kalendar koji se temeljio na Sunčevoj godini od 365 i 1/4 dana. Svaka četvrta godina je bila prestupna i brojala 366 dana. Još kasnije, i ovaj kalendar je ispravio papa Grgur XIII, pa se taj kalendar upotrebljava i danas širom sveta.

17. 7. 2009.

Šta je to FOREX

Prema finansijskom magazinu Forbes, četvrtina svetskih milijardera, je zaradilo novac na finansijskom tržištu Forex tipa.

FOREX ili FX je skraćenica od The Foreign Exchange market i danas predstavlja najveće finansijsko tržište u svetu, sa dnevnim prometom od skoro 4 biliona (1012 – milion miliona) US dolara. Poređenja radi, Njujorška berza dnevno ima promet od 25 milijardi US$ (109)

Ovo jasno govori o veličini i likvidnosti ovog tržišta. Razvojem Interneta Forex Market otvoren je za sve: preduzeća, investicione menadžere, kao i za vas, samostalne učesnike.
Čime se trguje na FOREX-u?

Na FOREX-u se trguje valutama. To je u stvari simultana kupovina i prodaja valuta. Preko brokera, dilera ili internet platforme, Vi kupujete valute kroz parove valuta EUR/USD, GBP/JPY i druge. Profit ostvarujete zamenom valutnih parova. Iako može da zvuči komplikovano, rad na berzi novca ne zahteva preveliko znanje i ulaganja. Ipak, kao i svaka trgovina, ona sa sobom nosi rizik.

Valute su uvek naznačene u parovima. Trguje se valutnim parovima tako da se prilikom svake transakcije kupuje jedna valuta iz para, i istovremeno prodaje duga, na primer: EUR/USD, USD/CHF...

Prva valuta u paru zove se osnovna (base), a druga se naziva brojna (quote) valuta.

Kupovina ili prodaja uvek se odnose na osnovnu valutu. Ako kupujete par EUR/USD znači da kupujete EUR i prodajete USD, takođe, ako prodajete par EUR/USD, znači da prodajete EUR i kupujete USD.

Generalno, uspostavljeni kurs dve valute je odnos koji reflektuje stanje jedne ekonomije u odnosu na stanje druge ekonomije (države, valute).

Za razliku od drugih berzi, Njujorška, Frankfurtska i dr., Forex nije centralizovan. Forex je "Over the counter" ili "interbank" tržište, zbog činjenice da se odvija elektronski, kroz bankarsku mrežu 24h dnevno.

Forex Market je jedinstven zbog:

* Enormnog obrta koji ostvaruje svaki dan
* Ogromne likvidnosti
* Velikog broja i različitosti učesnika u trgovini (velike svetske banke, centralne banke, razni spekulatori, multinacionalne kompanije, finansijske institucije i samostalni trgovci)
* Svoje geografske disperzije
* Svog skoro non-stop radnog vremena (od 23h nedeljom do 22h petak)
* Raznolikosti faktora koji utiču na odnose valuta

Do kasnih ‘90-ih, ovaj vid trgovine, je bio dostupan samo "velikim igračima". Otvaranjem ovog tržišta i razvojem globalne mreže i novih tehnologija, internet je postao mesto svakodnevnog FOREX trgovanja i za pojedince. Sve što je potrebno je internet konekcija i malo početnog kapitala.

Potrebno vam je:

* Malo edukovanja i prakse koja se ostvaruje na besplatnim "demo" platformama.
Preporučujemo Vam: Easy-Forex™ - svetskog lidera u Forex trgovini online.
* Računar sa stabilnom internet konekcijom (može i "dial-up" ali ne preporučujemo)
* Račun kod Forex brokera tj. Registracija

Zašto trgovati na FOREX-u?

Ima mnogo pogodnosti i razloga zašto bi neko učestvovao na ovom tržištu.

* Nema provizije - Nema nikakvih provizija vlade, brokera ili slično. Jedina nadoknada za uslugu je "spread" t.j. razlika između kupovnog i prodajnog kursa
* Nema posrednika - Spot trgovina eliminiše posrednike, direktno trgujete sa tržištem koje je jedino odgovorno za vrednost određenog valutnog para.
* Nema fiksirane veličine lota - Na drugim tržištima, vrednost jednog ugovora je određena (recimo srebro je 5000 unci po ugovoru) dok na forex-u možete učestvovati sa ukupnim sredstvima od samo 250$
* Niski troškovi transakcija - Troškovi transakcije “spread” su najčešće niži od 0.1% u normalnim tržišnim uslovima. Pri većim trgovinama spread može biti još i niži do 0.07% što zavisi od leveridža.
* 24h market - Nema zvona koje otvara berzu (kao u Njujorku), od Nedelje uveče pa do petka popodne, veče, Forex ne spava. To je vrlo praktično za one koji bi povremeno da trguju ili prema svojim navikama, uveče ujutru, ponoć, svejedno je.
* Niko nemože da utiče na tržište - Forex je tako veliko tržište sa tako mnogo učesnika da nijedan singl igrač, pa čak ni Centralna Banka neke države nemogu da ga kontrolišu.
* Leveridž - U forex trgovanju, mali "margin" deposit može da kontroliše mnogo veću vrednost ugovora. Leveridž daje mogućnost ostvarenja vrlo lepih profita uz minimalni rizik. Na primer, leveridž od 200:1 znači da Vaš deposit od $50 dozvoljava da trgujete ugovorom od $10.000 ili sa $500, kontrolišete $100.000. Naravno, leveridž je i mač sa dve oštrice, bez pravog “risk menadžmenta” može dovesti do velikih gubitaka kao i dobitaka.
* Visoka likvidnost - Zbog toga što je ovo tržište enormno veliko, likvidnost nikada nije problem. Nikada nećete biti zaglavljeni sa pozicijom. Možete podesiti program za trgovanje da poziciju napusti u tačno određenom trenutku, pri određenom profitu ili ako je tržište krenulo protiv Vas.
* Besplatni "demo" računi za učenje i vežbanje - Skoro svi on-line brokeri nude otvaranje demo-accounta, t.j. fiktivnog računa sa kojim možete vežbati tragovanje. Ovo su vrlo korisni izvori za učenje i vežbanje, upoznavanje sa tržištem, pre nego se odluči za trgovanje pravim novcem.
* "Mini" i "mikro" trgovanje - Ako mislite da Vam treba veliki novac za trgovanje, u zabludi ste. Dovoljno je imati za deposit 200 US$ ili manje. Ne kažemo da morate otvoriti minimalni račun, ali zahvaljujući tome Forex je skoro svima dostupan.

Napomena: Forex trgovina sa sobom nosi rizik i nije pogodna za sve osobe! Forex Trading kao i bilo koji drugi market, je ozbiljniji posao nego što to izgleda na prvi pogled. Forex nije easy money varijanta, ali pravilnim pristupom i pre svega strpljivom i temeljnom edukacijom, može doneti visoke novčane prihode.

Provale sa časova

Pogledajte ove provale sa časova. Garantovano ćete se bar malo nasmejati.

4. BEOGRADSKA GIMNAZIJA

• Cas istorije, profesorka neopravdava postupke izvesnog nacistickog vojskovodje jer je bio homoseksualac, dajuci izgovor: "Sve sto je od pozadi to nevalja, i ja sam se opredelila za spreda."
• Deco jel' neko od vas duva, mislim... znate na ta mislim.
• Matematicarka objasnjava uceniku kako da poveze cinjenice iz zadatka i dokaze podudarnost trouglova: - Vidis, ovo ovo i ovo po SUS zakonu podudarnosti dobijes ovo, jel' ti jasno? - Ne - Ponovo, gledaj dobro, ovo ovo i ovo po SUS zakonu podudarnosti dobijes ovo, jel vidis sad - Ne vidim. - JEBOTE KAKO NE VIDIS, OVO,OVO,I OVO ... Izvini ... ovo ovo i ovo po SUS zakonu...
• Da li vidis neumestnost tog umestnog pitanja
• Jer ti vidis onu stranicu sto se nevidi
• Jer ti gledas rotoreklamu kad rotira oko bandere
• Aa to sve iz licnog mazohizma jer volim da pregledam zadatke, da se ubijam
• Koliko nepismenih novinara ima na televizoru
• Da li moze neko da mi kaze, sta cu da mu kazem
• Necu vise da se nerviram, odmah idem na vektorski proizvod da se smirim
• Ako ovo ne shvatite do utorka kada imamo pismeni onda vi slobodno dodjite u ponedeljak u skolu, ali ne na casove nego kod sekretarice, po ispisnicu
• Micicu posto ti je sinus... ovaj koliki ti je
• Imas problema s' kicmom ?
- Ma nemam problema s' kicmom samo mi je mali...
• (profesorka krece da pita od poslednjeg u dnevniku)
- Profesorka nemojte od pozadi
- Sto, Da ne bude zensko
• Vi bre mozete da se ufiksate i izfiksate dok su vam roditelji na poslu
• Dosta mi je vaseg badavadzluga
• Ucenik: Profesorka... EJ PROFESORKA!
Jelisaveta: Ma necu ja tu vase porudzbine, ej 10 s' lukom.
• Ko im vlada zemljom ona budala sto se lize s' onim droljama po vecerima, umobolni pornografski Klinton
• E kakvi ste. Kad bi vam dala dve kokoske da cuvate vi bi jednu izgubili a drugu neocerupanu pojeli
• Vi znate samo da sednete i da se iskenjate! ... Nego sta da kazem ... kakuckate?
• Udahni pritisak
• Ne ucite vi radi sebe nego radi mene
• Evropa je okruzena atlanskim okeanima
• Doveden je zakon
• Arheolozi kopaju iskopine
• Hriscanstvo se sviralo u katakombama
• Nisam ja se dero
• Pa necu ti opravdati da dovedes i oca i majku i celo pleme divljaku jedan!
• A vidim ja vi se nesto muvate pod stolom....
• Nema tu 'oce kaki nece kaki ko malo dete...
• Vi samo znate za seks drogu i alkohol, mislim ne znate ovo prvo....mislim ucenje!
• A deco, kada vas nesto pitaju ne priznajte nista, a ne kao ona budala Klinton sve priznao...
• Ja se nocas probudim i pomislim da je bombardovanje, a neki su pomislili da je zamljotres (Jutro posle onog velikog zemljotresa)
• Miroslava u dve reci : Umukni !
• To nema na foliji , pa ne morate da znate
• Deco , danas cemo uciti mozak , mada sam nesto drugo imala u glavi
• Da ste ucutali i tiho pricali
• Radio ne radio , svira ti radio
• Najveci Djurovicu, ta tvoja prostrana ramena mozes prodavati na nekom drugom mestu. Ja te se ne bojim. Nosim pistolj !
• Kao sto ste primetili, nema muslimanskih pesama. Jednostavno, mi nismo muslimani !
• Njegos je nikakav pesnik. On je pisao to sto narod vec zna, a Crnogorci su njega uzdigli do nebesa zato sto ga ne razumeju !
• Vukajlo, ti slobodno mozes da ides za ucitelja - tamo idu najgluplji ljudi !
• Kirilov… a gde je vama -ic ? Izgubilo se od Prizrena do Vojvodine !
• Zasto mi se smejete ? Ja ne volim kad mi se deca smeju ! Posle odem kuci pa placem !
• Stari Sloveni su se koristili slikama umesto pismom. Uzme kamen, nacrta ribu i posalje komsiji, ovaj zna da treba da idu na pecanje. Tako isto, nacrta na kamenu zenu…
• Otisao sam posle toga u kafanu i napio se ! Tamo su me nasli !
• Sta se smejete ? Dogodi se da i covek padne !
• …Nosio je bele carape… Pa nije peder !!!
• .U turskoj vojsci je bilo i vojnika samovoljnika- to su vam Arkanovci!
• A ti mislis kao i one komunjare sto su mene ucile !
• Kako to govorite, ko Siptari ?!
• To je bilo u onoj Crnoj Gori junaka, a ne u ovoj u kojoj vladaju babe !
• Mislite da ja ne bih isao sa mladim zenama po hotelima !? Sto, neozenjen sam. Ali ne mogu, moram da radim.
• Devojko, Vi to proizvodite neke zvuke gumicom ?! Ako, i to je umetnost !

11. BEOGRADSKA GIMNAZIJA

• Postojale su dakle dve struje, Santiceva i Duciceva, da li su se negde stopile u jednu?
- Aha, u dalekovod...
• Sve sto pojedete, imate tamo korpu pa to lepo da bacite...
• Ana: Razredna a sto smo dobili ovu ucionicu, pa nas je 52...
Razdredna: Pa zato sto je prostrana i svetla...
Razred u glas: PROSTRANA?!?!?!?
Razedna: Pa dobro zato sto je svetla tokom celog dana i...
Razred u glas: SVETLA?!??!?!
Razredna: Pa dobro, predlozicu da vas premeste u neku vecu sa vise svetla...
• Kako se ona zove?
Ana...
A ime?
• Profesore jel mogu u WC hitno mi je!!
- Kriza a? Ajde i brzo ispusi taj joint
• Ko je od vas studirao knjizevnost? Ja ili vi?
• Stoke jedne, ja nisam placen da radim sa stokom, ja mogu da radim sa ljudima, vi bre ne znate ni sta je to flupi disk...
• Ajde ti Lidija, reci mi koliko jedan megabajt ima bajtova
- Mmmmmm......hiljadu!
- Eh sad, hajde razmisli malo
- Profesore, a da vi meni date 2 i svi budemo zadovoljni?
- Ti si bre stoka, ja nisam placen da radim sa stokom, koliko vas samo ima...
• Igor, ne sutiraj tu odbojkasku loptu sa nogama, razbice se ...
GIMNAZIJA - NOVI SAD
• Osobina zglavkara je da hrskaju pod zubima
• Ti tvoji izostanci... ovo cu zbilja dati nekom strucnom kriminologu
• Aspirin ko Zdenka sir
• Sta ulazis ko kuce u kuglanu
• Preveo si ga k'o da je Turcin preveo na grcki
• Spremacice su kao francuski manekeni u cipci, a WC smrdi do ulice
• A grupa, B grupa... A grupa, B grupa... izaberite temu
• Izbacicu vas k'o kofere i to prazne da mi bude lakse
• Jednu fresku, za poneti, bez kostiju
• Ova tabla je poslednji krik tehnike
• Cuti i pricaj
• Celo u telini
• Pogubljen je i bio je osudjen na smrt
• Srecan rodjendan! - nema na cemu
• Osnivac dinastije Nemanjica je bio Stefan...Ne Nemanja... ne, Stefan... Nemanja
• Gde se srece veliki ovciji metilj? - kod svinje
• Ni peta ni kokao
• Zar i ti, brate Brute?
• Ove epruvete nisu dobro neoprane

9. BEOGRADSKA GIMNAZIJA

• Kako su dati popovi u njegovim crkvama...? Ovaj, u njegovim novelama?
• Onjegin tamo srece mladica njegovih godina (Gordana Magarasevic, ucenica)
• Mogu li ja sad, na primer, da tvrdim da ne postoji gravitacija?
- Mozete vi da tvrdite sta hocete
• Zasto to morate zapamtiti: ne samo zbog toga sto sam ja vestica, vec...
• Pa ti si potpuno poludio!!!
- JA?!?
- Ne, ne ti, onaj iza tebe.
- JA!!??
- Ne ni ti vec onaj ispred tebe a iza njega
• Ti sad pratis filmove, Nemci su svi grozni, a partizani lepi, pametni...
• I vi sad mene slusate i mislite, ajde sjasi vec jedanput!
• Kome odgovara staljinisticka ideologija?
- Staljinu!
• E moj ti, pustio si brkove a ne znas energiju jonizacije!
• Kod mene vidra nema! Jednakost komunisticka!
• Jao, fiziko, ljubim ti korice!
• Ajde trojka, da te ne mucim vise!
- Mucite me jos malo
• Onda morate da tucate ribu u labaratoriji
• Drugi red, treca klupa u sredini do prozora!
• Jel' vam to jasno?
- Nije!
- E pa bas me briga!
• Pazite, u ovoj jednacini sam vam napravila jednu zamku!
- Ko drugome jamu kopa...
• MISKOVICU, TAKO CU TE KRESNUTI...!
• Neprijatelj uvek ocekuje, samo nekad vise a nekad manje (prof.)
• Kineski zid je visok 15000 km... Ovaj, ne! Znala sam ja to, ali sam pogresila... Sirok je 5 km.
OSTALE
• A Vama se ne dize kad ja ulazim?
• U E.T.S "Nikola Tesla" na zidu je napisan grafit koji glasi:
Bolje kurac u ruci nego riba iz Tesle
• Koga nema?
- Svi ga imamo
• U sredu cu vam dati ne najavljeni kontrolni
• A sta vam predaje ta fizicarka?
• Ivana, da li smo mi vec...?
- Tri puta profesore.
• Vama se dize a ja jos nisam svrsila
• Deco, i mi profesori smo nekada bili ljudi!
• Ja necu da trazim krivca, ja cu sama da ga nadjem.
• Jeste li gledali danas pre podne crtani Tom&Jerry, kad je Jerry otvorio Tomu vrata, pa je ovaj izleteo kroz prozor ?
• Ko radi ne boji se gladi !
- Ko ne radi, hrane ga roditelji!
• Berza rada vam je ona zgrada sa okruglim coskom.
• I kad imam napad marljivosti, sednem u ugao i cekam da me prodje.
• Sad cemo vezbati dole u dvorani. Sigurno je hladno kao u paklu.
• I sta vise volis svirati,kontrabas ili harmoniku ?
- Sintisajzer.
• Prestat cu da vas blagosiljam i pocet cu da bacam svoje prokletstvo na vas !
• Ovo je odelenje, nije ovo nikakav Eroski klub
• Dosta je bilo tog kafanskog mitingovanja !
• Hej , ti ! Objasni ko je bio Pitagora.
- Pa, neki covek valjda.
- Ne, on je bio GRK !
• Danas je tako lepo vreme i tmuran dan .
• Vec su se i vrapci vratili iz dalekih krajeva !
• Osnovana definicija - bilo kuda fizika svuda !
• Me - hemijska oznaka za meso .
• Profesore, mogu u WC ?
- A to ti u interesu naroda ?
• Pazi, jesi uzela sibice - nemoj posle da mi kreses po zidu !
• Kad bi vam ja diktirao, to bi se pretvorilo u diktaturu .
• Stani tamo kod klavira.
( Ucenica zbunjeno ) Pa ovde nema klavira .
Nema trenutno, ali ce biti jednog dana .
• Sta ce se dogoditi ako u tatinu cipelu sipamo vruce mleko ? Dobit cemo batina !
• Ima mnogo radioaktivnih ljudi (umesto radno aktivnih)
• Na zalost, vodjena su samo dva svetska rata
• Dozvolite mi da u naletu svrsim
• Onda zraci idu do goru, da bi sisli dolu i odbili se na vracanje (objasnjava kako radi radio prijemnik)
• Onda pegla moze da pegla pamuk, staklo... (svi urlaju od smeha) dobro, dobro, ocete da me ubijete zbog radi lapsus?
• Budi realna Vukobrat, pa reci ne znam ni za dva, a odgovaram za jedan.
• (Lupi u sto i kaze) Jednu becku sniclu sa pomfritom!
• Ja nisam rekla to sto sam rekla kad nisam kazala!
• Seljak, perverznjak, bosanac!
• To je tvoje "Ispeci pa reci" - pa izadje ispeceno!
• Nisam ja u pubertetu pa da pricam sa trece-razrednim detetom!
• Uf, on je bosanac. Je li?
• Vi koristite moju bolest zato sto me boli noga!
• Najcesce se desavaju lomovi, padovi ruku, nogu...
• Kod NISKIH je to malo vise a kod VISKIH malo vise!
• Imate otiske cipela po nogama
• Na blatnjavom terenu je daleko teze raditi nego 10%.
• Mi u gradjevinarstvu znamo da ce doci zima.
• Okice ti lete kojekuda!
• Ako ima puno neproizvodnih radnika - imaju veliki faktor, a osim toga, faktor im je velik
• Kad imate otvorene promaje po gradilistu, brze se zid susi.
• Posle ces "kukumakati" da ti neko objasni!
• Na kraju krajeva, ne morate vi uvek da znate sta se radi u spavacoj sobi!
• Ovi vetrovi duvaju sa zapada i zato se zovu severoistocni
• Oblak se meri od pocetka oblaka - Borlja Jelena
• Najmanja gustina naseljenosti je tamo gde ljudi nisu naseljeni
• Data je duz A, ugao AO, trougao ABCD...
• Vi nista ne ucite, a ja sam zaostala u genetskom razvoju.
• Ivana, jesi tu il nisi, pa javi se bre dete ako nisi!
• Ljubice ustani ti si dobrovoljac
• Umro je pred kraj svoje smrti
• Imam svedoke da sam spavala sama (na ekskurziji)
• Vi to prepisujete? Nemojte vi sa mnom, prljav sam ja, mnogo sam prljav...
• A i mladost vasa je neka vrsta ludila - tamo u diskacima kad slusate impulsivnu muziku i skacete sa noge na nogu.
• Kaze se izvol'te. 'Ajd' sad!
- Izvol'te
- E 'fala....
• Zasto zvacete zvaku? Je l' tako i kuci zvacete? Znaju li vam roditelji da zvacete?
• Ovaj zadatak cemo raditi na jednom od predhodnih casova.
• Znate li vi sta je misljenje? Zapisite: misljenje je najslozeniji oblik kretanja i napustite cas! Vidi ovi odose, e sad cu da ih upisem kad odose!
• A 'de je danas Obradovic? Opet zapalio, a?
- Nije profesore, umrla mu baba.
- Vidim, voleli bi da ste u njegovoj kozi, jer niko nije spreman za kontrolni, a?
• Srebro je srebrnasto-sive boje.
• Nacrtajte jedan beskonacno dug pravolinijski provodnik.
• Kakvo vreme donose pasati?
- Suvo i vlazno.
• Dete nabroji cetiri pojma, od cega su cetiri tacna, a jedan netacan.
• Vi ako ste bili nekad u Americi videcete kako izgleda kad budete otisli.
• Moze doci do prosipanja ozleda radnika.
• Ako nema srca, ne radi ni zivot.
• Zna se da ce taj avion nastradati - stace. A to znaci: pasce na zemlju.
• Opruga ce popustiti zato sto je slabija... i zato sto pametniji popusta.
• Dnevnu potrebu za gvozdjem mnogo vise sadrzi kelj, nego tenk.
• Nasi ljudi su isli u Ameriku i ostale evrpske gradove.
• Ja sam rekao da se kaze: 'Tu sam' ili 'Nisam tu'.
• Nabroj mi jednu idealnu tecnost.
• Sad cu ja to vama slikovito da nacrtam.
• Profesore, da li se kaze 'limes' sa 'm' ili 'lines' sa 'n'? - Da, kaze se sa 'l'.
• Aleksicu, hajde na tablu. - Ali profesore, nisam ja Aleksic, ja sam Arsenijevic. - Dobro, Arsicu, pozuri.
• Nacrtaj to prostom rukom.
• Ko ne obilazi obilazak dobice keca.
• Stavi prst unutra, jel osecas prstenast prostor?
• Ti si mi glavna desna ruka.
• Ma, pisi to glasnije, da se vidi.
• Dve sferne kuglice naelektrisanja..."
• Domet kosog hica ne zavisi od ugla, jer to ipak nije vojnicka parabola, ili kako se vec zove..."
• Covek se nalazi u cilindru precnika 10cm koji se vrti brzinom..."
• Matematicko klatno, mase 2 grama...
• Zamislimo da se Zemlja okrece, a mi stojimo. Sada vise mi ne plovimo po reci, nego reka lovi pod nama...
• Uzmimo, recimo, da je n negativan prirodan broj...

Sta je internet

NTERNET (INTERnational NETwork) je ime za ogromni, svetski sistem koji se sastoji od ljudi, informacija, računara i telekomunikacionih veza. Internet ne pripada ni jednoj vladi, političkoj ili verskoj organizaciji i njegov razvoj ne zavisi i nije u vlasništvu samo jedne kompanije.
Koreni interneta su duboko povezani sa Amerikom i to je jedan od razloga zašto se na ovoj mreži pretežno pojavljuje engleski jezik (Amerika ima učešće od skoro 60% ukupnih korisnika Interneta).

Preteča interneta je projekat pod nazivom ARPANET koje je finansiralo Ministarstvo odbrane SAD. Ovaj projekat započet je '60-ih godina ovog veka (u vreme hladnog rata) sa namerom da se formira mreža računara (NET-mreža računara koji su međusobno povezani) koja bi funkcionisala i u uslovima rata, koja bi omogućavala brz i tačan prenos vladinih i vojnih podataka ali ne poštanskim putem, da je decentralizovana tako da u slučaju uništenja jednog dela mreže preostali delovi nesmetano nastave sa funkcionisanjem.Rad na ovom projektu razvio je tehnike neophodne za mrežu globalnog-planetarnog nivoa.

U početku cilj ARPANET-a bio je povezivanje računara na velikoj distanci. Međutim postalo je jasno da ni jedna samostalna mreža nije u stanju da zadovolji potrebe svih zainteresovanih korisnika. Naučnici su uvideli da bi bilo daleko korisnije da se razviju tehnologije povezovanja više različitih tipova računarskih mreža u jedinstveni veliki sistem. Tako je nastao INTERNET. Razvojem personalnih računara i njihovom relativno niskom cenom došlo je do prave ekspolzije broja korisnika Internet-a. Statistika kaže da se svaka tri meseca broj korisnika Internet-a van Amerike udvostruči.

Šta je bilbord

"Bilbord je slobodnostojeći reklamni pano odgovarajućih dimenzija i materijala, namenjen za postavljanje reklamnih poruke" (prema "nacrtu Odluke o opštim uslovima za uređenje grada", član12)

Prvi su ga primenili Amerikanci i u početku to je bila obična drvena tabla, sa reklamnom porukom. Kasnije je unapređen sa osvetljenjem, reflektorom koji ga je noću obasjavao. Novije verzije bilborda imaju svetlo koje se nalazi u unutrašnjosti bilborda tj. i svetlo i sam plakat, koji je providan, se nalaze u oviru plastičnog kućišta koje je i providno i otporno na atmosferije.

Pretpostavlja se da je naziv potekao od dve reči Bill -račun i Board -tabla, ili kada se spoji, tabla koja je plaća tj tabla za iznajmljivanje.
BilbordPostoje bilbordi u kojima se folija sa reklamom pomera, jer je poznato da čovek najpre zapaža pokretne reklame.

Daljim usavršavanjima razvijeni su bilbordovi koji se razapinju u vidu platna na fasadama kuća.

Poznati su i bilbordovi koji se noću uz pomoć jakog izvora svetlosti projektuju takođe na fasadama kuća.

Neki bilbordovi su u vasništvu kompanija koja se bave tim poslom te svome korisniku iznajmljuju određeni bilbord ili bilbordove na određeno vreme uz naknadu.

Neke zgrade na prometnim mestima koriste svoje fasade i krovove za postavljanje bilbordova i tu prihod ostvaruju stanari zgrade.

Poruka sa bilborda ne mora uvek da bude reklamne prirode, može da bude i informative. Ali to je ipak ređi slučaj.

Na bilbordovima se koristi bez milosti ono što ljudima najviše privlači pažnju, manje više obnažene mlade devojke ili mladići, bebe, domaći ljubimci, poznate ličnosti... Za reklame se koriste i vozila (autobusi – trolejbusi – tramvaji – taksi vozila).

Istorijat bilborda

Podaci govore da je bilbord najstariji oblik komunikacije, zabeležen još kod starih Grka I Egipćana, i to u obliku plakata. Preteče plakata nalaze se u egipatskim papirusima, sumerskim natpisima, rimskim pločicama sa obaveštenjima o gladijatorskim i pozorišnim predstavama, srednjovekovnim rukopisima. Nastanak plakata vezuje se za sredinu 15. veka, jer se samo tako mogao dobiti tekst u velikom tiražu koji se postavljo na javna mesta. Od samog početka, vlast je u štampanom tekstu videla opasnost ravnu otkriću baruta zbog čega je preuzela pravo isticanja plakata I zavela strog nadzor u toj oblasti. U Francuskoj 1534. godine zaprećeno je javnim spaljivanjem u gradu onima koji lepe plakate bez dozvole i njihovim jatacima, a u Engleskoj je 1568. godine je doneto naređenje da pravo štampe imaju samo univerziteti u Oksfordu I Kembridžu i grad London.


Nagli razvoj započeo je sredinom 19. veka kada su postvljeni prvi reklamni stubovi predviđeni za velike formate. Čast da na taj način izloži svoje radove u Parizu stekao je slikar i grafičar Žil Šere. Kao uzor nametnuo mu se plakat Frederika Vokera "Žena u belom" koji je zbog novog stila 1871. god. U Londonu izazvao veliko oduševljenje. Sledeći taj način, Šere je u velikim kompozicijama slavio žensku lepotu, naglašavajući da voli velike formate npr. 2,4 m jer na njih mogu da stanu figure žena u prirodnoj veličini. Za vreme " Belle époque " krajem 19. veka mnogi ozbiljni i ugledni umetnici pridružili su se Šereu i bilbord je doživeo prvo zlatno doba. Kada je čuveni slikar Anri de Tuluz – Lotrek 1891. godine, po narudžbini direktora "Mulen ruža" nacrtao plakat gde igračica La Guli u zanosu igre otkriva belinu donjeg rublja, izazvao je veliki skandal. "Liga za vrlinu i moralnos t masa" požurila je da prekrije sve primerke, ali već je bilo kasno – pored ulica plakat je osvojio i naklonost publike. Tih godina kada je plakat sticao privrženike, neki umetnici doživeli su "krizu savesti" i pristali su da im se na slikama dopiše naziv nekog proizvoda i taj rad upotrebi u reklamne svrhe. Na tu ideju prvi je došao director preduzeća "Pears' soap" koji je ubedio slikara Džona Milejza da ustupi svoje delo – portret dečaka koji pravi mehuriće od sapunic-da bi se njime reklamirao sapun. Neverovatan uspeh "Mehurića" podstakao je crtače da ponude plakate sa opštom namenom, gde je uz neutralnu sliku pisalo "Nečiji džem" ili "Nečije mleko", što je omogućavalo kupcu plakata da sam upiše ime svog proizvoda ili preduzeća.

Drugo zlatno doba plakata bilo je dvadesetih i tridesetih godina 20. veka i njemu su posebno doprinela dva velika imena: E. Maknajt Kaufer u Britaniji i A. Muron Kasandr u Francuskoj.

Prednosti oglašavanja
1. Oglas je dostupan 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji;
2. Mogućnost dosezanja mlade i mobilne publike iz boljestojeće skupine uz mogućnost ciljnog usmjeravanja lokacije plakata;
3. Omogućeno je pokrivanje celog geografskog područja;
4. Imaju najniže troškove po izloženosti u poređenju s klasičnim medijima;
5. Pogodno je za jednostavne oglase relativno poznatih preduzeća;

Nedostaci oglašavanja
1. Nemogućnost detaljnog čitanja i promatranja plakata, a uticaj poruke na publiku zavisi od uticaja okružja;
2. Teško je izmeriti ko je i koliko ljudi je videlo oglas;
3. Oglašavanje putem bilborda je toliko popularno da su sve atraktivnije lokacije unapred rezervisane;
4. Zbog rezervacije površina i vremena za pravljenje plakata, potrebno je duže planiranje kampanje;
5. Zbog popularnosti često dolazi do zagušenosti oglasnih površina te smanjenja zapamćenosti poruke;
6. Nemogućnost kontrole nad svim plakatima ostavlja mogućnost uništavanja istih od strane huligana;
7. Kako najčešće stoje pored puta, često odvlače pažnju vozačima. Zato su u nekim državama slike provokativnih devojka na bilbordima strogo zabranjene

Šta je kreditna kartica


Kreditna kartica (ponekad se koristi i izraz kartica sa revolvirajućim kreditom) je jedno od bezgotovinskih sredstava plaćanja. Osim plaćanja robe i usluga odloženo (na rate) u zemlji, inostranstvu i preko Interneta, može se koristiti i za podizanje gotovine na bankomatima ili u bankama.

Kreditna kartica donosi izvanrednu finansijsku fleksibilnost, dostupnost novca i brojne pogodnosti, ali neodgovorno zaduživanje uz tipično visoke kamatne stope može biti veoma opasno. Prosečno američko domaćinstvo duguje preko 9,000 dolara na revolvirajućim kreditnim karticama (koje tipično nose godišnje kamate od 10% i više).

Princip

Kod kartice sa revolvirajućim kreditom, banka svakom korisniku odobrava kreditni limit, u okviru kojeg korisnik može da se zaduži plaćajući robe i usluge kreditnom karticom ili podižući novac na bankomatima. Korisnik ima obavezu da mesečno otplaćuje najmanje deo duga koji je naznačen na mesečnom izvodu kao "minimalna uplata" (1-10% od iznosa zaduženja, zavisno od ugovora). Deo duga koji korisnik ne izmiri se prenosi u naredni mesec i na to zaduženje se dalje plaća kamata. Korisnik može odjednom platiti i veći deo duga ili ceo dug. Ukupno zaduženje (preneseno iz prethodnog meseca i novonastalo tokom meseca) ne može preći kreditni limit ili će banka odbiti transakciju ili zaračunati posebnu kaznu.

Banke odlučuju da li će odobriti kreditnu liniju i do kog limita na osnovu brojnih faktora, uključujući izveštaj kreditnog biroa, platežnu sposobnost, ukupnu zaduženost drugim kreditima (hipotekarnim, potrošačkim, drugim revolvirajućim, itd.), i brojne druge faktore. Zavisno od toga kolika je konkurencija prisutna na tržištu bankarskih usluga, banke mogu dobrim mušterijama povećati kreditni limit, spustiti kamatnu stopu ili na zahtev oprostiti godišnju naknadu. Banke mogu revidirati kreditni limit i prilikom značajnih finansijskih događaja, poput novog posla, preseljenja, nastanka novog ili likvidacije postojećeg kreditnog zaduženja (recimo, hipoteke), promene bračnog statusa i sl.

Osim svoje osnovne, kreditne funkcije, kreditna kartica može imati i funkcije pogodnosti i lojalnosti za svoje korisnike, što zavisi od politike banke koja je izdala karticu. Tako na primer banka može da omogući korisnicima da plaćaju na odloženo ili na veći broj rata bez kamate, da kupuju na određenim mestima sa značajnim popustom, da besplatno koriste različite usluge (osiguranje, tehnički pregled i sl.). U zemljama sa jakom konkurencijom među bankama, kartice mogu srazmerno potrošnji nuditi milje u programima lojalnosti aviokompanija ili hotelskih lanaca, poene za posebne "nagrade" ili "keš bek" shemu u kojem se izvesni procenat potrošnje (tipično 1%, ili po graduiranoj shemi) vraća, kao kredit na mesečnom izvodu, korisniku koji godinu dana redovno namiruje račune; automatsko besplatno osiguranje prilikom najma automobila ili avionskog ili voznog putovanja kupljenog pomoću kartice, automatsko produživanje proizvođačke garancije na kupljenim proizvodima, pravo na povraćaj novca ukoliko korisnik nije zadovoljan kupljenom robom ili uslugama, i slične pogodnosti (koje podstiču veću potrošnju). Tipično, za korisnika sa datim kreditnim rejtingom, kartica sa više pogodnosti će nositi višu kamatnu stopu. Korisnici sa jačim kreditnim rejtingom se mogu kvalifikovati za kartice koje nude niže kamatne stope i više pogodnosti.

Na iznos korišćenog kredita (što uključuje i novopotrošeni iznos), korisnik kreditne kartice banci plaća mesečnu kamatu koja se dodaje na saldo mesečnog izvoda. Širom sveta, kamate na godišnjem nivou mogu ići od 0% (vremenski ograničene posebne ponude) ili niskih jednocifrenih kamata (za najbolje mušterije) pa sve do 40-50% ili čak i više (za korisnike sa niskim kreditnim rejtingom). Prilikom svakog podizanja gotovine plaća se i jednokratna provizija (nekoliko procenata, moguće uz fiksni minimalni iznos naknade, obično još više za podizanje novca u inostranstvu). Ukoliko banka ponudi "pogodnosne čekove", instrument koji se može koristiti kao gotovinski ček ali zapravo zadužuje revolvirajuću kreditnu liniju, njihova upotreba se tipično tretira kao podizanje gotovine i podložna je istim provizijama. Kod plaćanja roba ili usluga, korisnik ne plaća nikakvu proviziju, već ona ide na teret prodavca (ove provizije variraju u zavisnosti od delatnosti, uglavnom su 1-3%, moguće uz fiksni minimalni iznos). Banka može obećati i da korisnik neće biti odgovoran za neautorizovane transakcije nastale zbog gubitka kartice, krađe broja ili internetske prevare, već zavisno od ugovora.

Banka može (već zavisno od kartice) odobriti i grejs period, tipično 20 ili 25 dana, što znači da korisnik koji je izmirio prethodni račun u potpunosti, i u tom roku od dana štampanja izvoda izmiri tekući račun u potpunosti, neće platiti nikakvu kamatu na kupovine u datom izvodnom periodu. Na kartici sa grejs periodom, korisnik koji svaki mesec izmiruje račun u potpunosti nikada neće platiti kamatu na zaduženje, tako da se takvi korisnici mogu opredeljivati za kreditne kartice prema drugim parametrima. Na kupovine u stranim valutama se na ugovoreni valutni kurs obično obračunava posebna provizija od nekoliko procenata, i to moguće dve provizije: jedna od lanca kartica (Viza/MasterKard/Amerikan ekspres/Diskover/sl.), druga od same banke izdavaoca.

Neke kartice nemaju godišnju članarinu (odnosno naknadu), dok druge nose godišnju članarinu koja može biti nekoliko desetina ili kod nekih "prestižnih" kartica i po nekoliko hiljada dolara. Banka će tipično naplatiti značajnu kaznu i za zakasnelu uplatu po izvodu, ili za ček (ili drugu vrstu plaćanja) bez pokrića.

Postoje razne varijacije kreditnih kartica. Kod osiguranih kreditnih kartica, korisnik polaže određeni iznos kao zalog i banka „odobrava kredit“ do tog iznosa. Na taj način, korisnik plaća banci kamatu za korišćenje svog novca. Ovakve kartice se mogu izdavati potrošačima sa jako lošim (na primer, nakon objavljenog bankrota) ili nepostojećim (studenti) kreditnim rejtingom, koji nakon određenog perioda korišćenja ovakvog kredita poboljšavaju svoju kreditnu istoriju i dobijaju obične revolvirajuće kartice. Kod kobrendiranih kartica, banka i neka firma (trgovina, avioprevoznik, lanac hotela ili benzinskih pumpi...) stupaju u marketinški ugovor i banka izdaje kartice sa brendom date firme. Takve kartice tipično nude posebne pogodnosti za kupovinu kod date firme — na taj način, firma ostvaruje veći promet, a banka dobija dodatni marketinški kanal za nove mušterije.

Razlika između odloženog plaćanja čekom, kakvo je recimo u Srbiji bilo u praksi 1990ih godina, i kreditnom karticom, je u tome što kod plaćanja čekom kupca kreditira (i rizik defolta preuzima) prodavac ili davalac usluge, a u slučaju kreditne kartice kupca kreditira banka. Kreditiranje čekom je ilegalno u većini zemalja, uključujući danas i Srbiju. Neke trgovine na svoju ruku koriste kreditiranje čekom, jer im je skupa provizija koju plaćaju bankama za svaku transakciju karticom. U Sjedinjenim Američkim Državama, pak, osim za najtrivijalnije troškove od nekoliko dolara, trgovine uvek radije prihvataju kreditne kartice, kao sigurno sredstvo plaćanja koje eliminiše probleme sa čekovima bez pokrića i čuvanjem gotovine. Trgovci znaju i da potrošači koji plaćaju kreditnim karticama troše u proseku više. Postoje čak i razlike između prosečne potrošnje korisnika različitih brendova kreditnih kartica (na primer, u SAD, nosioci Amerikan ekspres kartica u proseku troše više od korisnika Vize).

Hans Kristijan Andersen - Biografija


Hans Kristijan Andersen (2. april 1805. - 4. avgust 1875.)
se smatra za najznačajnije ime kada se govori o bajkama. Paul Hazara ga je nazvao kraljem dečijih pisaca sledećim rečima: „Andersen je kralj jer niko poput njega nije znao prodreti u dušu bića i stvari“. On je proširio tematiku bajke, razvijao narodne motiva (Divlji labudi), ali i stvarao originalne priče. Njegove priče su blistave, razumljive, bude maštu i lako mogu zaneti dete, jer on sam ume da mašta, uviđa razna čudesa i razmišlja kao deca. „Čitav je svet pun čudesa, ali mi smo na njih tako navikli da ih nazivamo svakodnevnim stvarim“- Andersen. Kvalitet njegovih bajki je i u tome što je uklopio poeziju u priču, unosio nove motive, pisao bogatim, lakim i lepršavim jezikom, s puno humora ispod kog se često mogu naći ozbiljni, tužni, ironični motivi iz kojih deca mogu učiti- „Olovni vojnik“, „Carevo novo odelo“, „Mala sirena“...

Biografija
Rođen je 2. aprila 1805. u mestu Odense na ostrvu Funen u Danskoj. Otac mu je bio postolar, sanjalica koji je više voleo umetnost nego zanat, a majka nepismena pralja. Neredovno se školovao.

Nakon njegove smrti, od 1893., počinje otvorena diskusija o Andersenovoj seksualnosti. Mnoge studije, među kojima je i ona štampana u godišnjaku Magnusa Hirschfelda, 1901. , govori se da je on bio biseksualac, da je voleo i muškarce i žene, da su njegove veze najčešće bili ljubavni trouglovi, ali da je najverovatnije do kraja života ostao nevin. Ova teorija se može potvrditi proučavanjem nekih od njegovih bajki, npr. postoji mogućnost da se u bajci „Mala sirena“ i romanu „O.T.“ govori o njegovoj ljubavi prema Edvardu Kolinsu o kom će kasnije biti reči.

Moglo bi se reći da je njegova biografija sadržana u bajci „Ružno pače“. Andersen je rekao: „Ništa ne smeta što se neko rodio u pačijem gnezdu, samo kad se izlegao iz labuđeg jajeta“.

Otišao je u Kopenhagen, bez prebijene pare, u potrazi za poslom, ali se tamo nije proslavio jer je bio loš glumac, plesač i pevač. Međutim, iako je bio čudan po izgledu i ponašanju, posedovao je jedinstveni šarm, pa je pridobio simpatije mnogih bogatih porodica, pre svih porodice Collin, naročito Jonesa Collina koji je bio njegov mecena i mnogo mu pomodao. Ostatak porodice je bio loš prema njemu, naročito Edward Collin. Smatra se da je Edvard bio ljubav njegovog života, ali kako mu ovaj nije uzvratio ljubav, pominje se u mnogim bajkama kao negativan lik.

1828, Andersen je završio gimnaziju i upisao se na sveučilište. Njegovo prvo delo „Put peške od Holmenskog kanala do istorijskog kraja Amagera“ , objavljeno 1829, je slabo prihvaćeno, ali mu je omogućilo put u Nemačku i Italiju koji je imao veliki značaj za njegov dalji rad. Pri poseti Velikoj Britaniji bio je gost Čarlsa Dikensa kom se on, kako je bio feminiziran, sitničav, samoljubiv i hipohondrik nije dopao. Zatim je počeo pisati romane, putopise, drame, autobiografije i poeziju. Njegov sledeći roman „Improvizator“ je veoma dobro prihvaćen. Slede romani, „O.T.“ i „Samo guslač“ su bili slabi. Od 1835, pa sve do smrti u malim svicima piše „Priče i zgode“, koje vremenom postižu veliki uspeh.

1823. Andersen je doživeo oštru kritiku Švedske enciklopedije koja ga je optuživa da je previše cmizdrav a da su njegove bajke pod velikim uticajem narodnih bajki i Hoffmann-a. Međutim, ne bismo se složili s tim. Andesen nije „cmizdrav“, već romantik, a iako se u njegovim bajkama javljaju motivi iz narodnih bajki, one su pročišćene (nema surovosti- kopanje očiju i sl.) i proširene su opisima- npr. „Mala sirena“. N. A. Dobroljubov je, o Andersenovim bajkama rekao sledeće: „Andersenove bajke imaju prekrasnu osobinu koja nedostaje drugim dečijim književnicima. U njima ono što postoji u stvarnosti dobija izvanredni poetički karakter, a ipak ne plaše dečiju maštu svakakvim baucima i tamnim silama. Andersen oživljava obične stvari i stavnja u pokret obične nežive predmete. Kod njega se olovni vojnik tuži na svoju samoću, cveće se odaje veselom plesu, lan doživljava svakodnevne preobraze dok prelazi u niti, platno, rublje, papir. Nema ni priča u kojima se javljaju natprirodne više sile, i te bez sumnje idu u najslabije priče. No, zato su divne one priče u kojima nema uopšte ničeg fantastičnog. Takve su npr. „Kraljevo novo odelo“, „Devojčica sa šibicama“, „Princeza na zrnu graška“, „Saputnik“ i dr.“

Kao što smo već rekli, on je u svoje bajke unosio i mnoge likove iz svog života. Tako su Palčica i princeza iz bajke „Princeza na zrnu graška“ ustvari Henrietta, kći admirala Wulffa, a u priči „zaručnici“ se javnja Riborga Voigtova u koju je dugo bio zaljubljen.

Andersen osim o tipičnim životinjama koje su do tada bile likovi u bajkama, uvodi i neke druge. Tako imamo bajke „Sretna porodica“- puževi, „Klin čorba“- miševi, „Rode“, „Ružno pače“- labudi i patke itd. On je uviđao sličnost pojedinih životinja sa ljudima i o njima pisao baš onako kakve jesu u stvarnosti. U svoje bajke uvodi i biljke. Uviđa i njihovu sličnost sa ljudima prema boji, cvetu, držanju i sl. tu su bajke „Cveće male Ide“, „Porodica iz susedstva“ i „Puž i ružin grm“ u kojima se pominje ružin grm... Andersen oživljava i mnoge predmete: igračke, figure, stare kuće, svakodnevne predmete, portrete, kipove, ormare, ogledala, posuđe itd.- „Olovni vojnik“, „Kresivo“, „Srećne kaljače“, „Crvene cipelice“, „Stara kuća“... Ovako se ostvaruje spona između fantazije i realnosti, bajke i života, poezije i priče, simbolike i realizma, i u ovom leži sva Andersenova veličina.

Hans Kristijan Andersen je umro 4. avgusta 1875.

Karl Fridrih Gaus - Biografija


Karl Fridrih Gaus (nem. Johann Carl Friedrich Gauß, *30. april 1777. – †23. februar 1855.) bio je nemački matematičar i naučnik koji je dao značajan doprinos u mnogim poljima, uključujući teoriju brojeva, analizu, diferencijalnu geometriju, geodeziju, elektrostatiku, astronomiju i optiku. Poznat kao "princ matematičara" i "najveći matematičar od davnina", Gaus je ostavio trag na mnogim poljima matematike i nauke i smatra se jednim od najuticajnijih matematičara u istoriji.[1]

Gaus je bio čudo od deteta, o čemu svedoče brojne anegdote koje se tiču njegove zaprepašćujuće prerane zrelosti koja se mogla primetiti još u vreme dok je imao dve godine. Do svojih prvih matematičkih otkrića došao je kao tinejdžer. Prvi je rešio problem konstruisanja pravilnog 17-tougla sa samo lenjirom i šestarom. Završio je Disquisitiones Arithmeticae (Aritmetička istraživanja), svoje najznačajnije delo, kao dvadesetjednogodišnjak 1798. godine, iako je knjiga objavljena tek 1801. godine. Bila je kamen temeljac za zasnivanje teorije brojeva kao posebne matematičke discipline, a dao joj je oblik koji i danas ima. U njoj je uveo relaciju kongruencije, što je svakako olakšalo rešavanje mnogih problema.

Biografija
Gaus je rano pokazao svoju matematičku darovitost. Poznata je anegdota koja kaže da je jednom prilikom Gausov učitelj zadao da se saberu svi brojevi od 1 do 100, verovatno da bi "zaposlio učenike". Na njegovo veliko iznenađenje, Gaus (koji je tada imao 7 godina) odmah je doneo svoj rezultat: 5050. Evo kako je mladi matematičar to rešio: Posmatrajući niz 1,2,3,4,...,97,98,99,100, čije je članove trebalo sabrati, uočio je izvesnu zakonitost: kada spari 1 i 100, 2 i 99, 3 i 98, i tako dalje, uvek dobije zbir 101. Takvih parova ima tačno 50. Otuda je traženi zbir jednak 50×101 = 5050. Ovaj postupak nazvan je „Gausov postupak“.

Tomas Man - Biografija


Tomas Man (6. jun 1875 - 12. avgust 1955)

1875. godine, dve godine pre no što će „Labudovo jezero", Petra Iliča Čajkovskog imati svoju premijeru u Boljšoj teatru u Moskvi, a u Vimbldonu se održati prvi teniski turnir, u Libeku se rodio Tomas Pol Man. Libek, grad-luka na Baltičkom moru, tokom srednjeg veka bio je najveći trgovački centar na severu Evrope, sedište Hanzeatske lige (saveza gradova za zaštitu trgovačkih interesa), čiji zakoni i ustav su uticali na preko stotinu gradova u okruženju. Manova porodica bila je aristokratskog porekla, a u vreme njegovog rođenja, ugledna, bogata trgovačka kuća. Njegov otac, Tomas Johan Hajnrih Man, senator u gradskoj upravi i trgovac, umro je 1891.godine, a porodični posao je ugašen. Njegova majka, Julija da Silva, brazilka sa nemačkim korenima, povela je sa sobom svoja dva sina, najstarijeg Hajnriha i najmlađeg, Viktora, kao i dve ćerke, u Minhen, umetnički i književni centar Nemačke. Tomas Man je ostao još jedno vreme u Libeku, kako bi završio gimnaziju. Od malena se oduševljavao muzikom i iznad svega književnošću, tako da je, iako je mrzeo školu (dva puta je ponavljao u osnovnoj školi), uređivao školski časopis i u njemu objavljivao svoje prve pesme i priče pod pseudonimom Pol Tomas.

„Usamljenik, nenaviknut da deli sa drugima svoja gledišta i osećanja, ima mnogo žešća mentalna ikustva i manje je razumljiv od društvenog čoveka." (Tomas Man)

Po diplomiranju, Tomas se pridružio porodici u Minhenu 1894. godine i izvesno vreme prisustvovao nastavi na Minhenskom univerzitetu, iako ga nije zvanično pohađao, sa željom da postane novinar, te proučavao istoriju, ekonomiju, istoriju umetnosti i naravno, književnost. Zatim se na kratko zaposlio u osiguravajućoj kompaniji, čiji vlasnik je bio prijatelj njegovog preminulog oca, ali ju je brzo napustio, jer ga ovaj posao nije zanimao.

1895. godine, Man se pridružio bratu Hajnrihu, koji je živeo u Italiji, i tamo proveo naredne tri godine. Izolovan od društva, čitao je mnogo, uglavnom skandinavsku, francusku i rusku literaturu. Oduševljavala su ga dela Lava Tolstoja, posebno „Ana Karenjina", mada nije voleo njegova kasnija dela. U ovom periodu započeo je rad na romanu koji će mu jednoga dana doneti Nobelovu nagradu - „Budenbrokove". U početku zamišljena kao kratka novela, koju je nameravao da napiše zajedno sa bratom Hajnrihom, koji je do tada već stekao ime u književnim krugovima, početna ideja se preobrazila u veliki rodoslovni roman, skandinavskog tipa.

„Onaj ko voli više je inferioran i mora da pati." (Tomas Man)

1898. godine umro je istaknuti engleski pisac i matematičar Luis Kerol, najpoznatiji po bajci „Alisa u zemlji čuda", a Tomas Man je objavio svoje prvo delo, zbirku kratkih priča „Mali gospodin Fridman" i tako i zvanično započeo književnu karijeru.

„Zavičaj i red ne samo da su ležali daleko iza njega, oni su poglavito ležali duboko ispod njega, a on se još neprestano peo. Lebdeći između njih i nečeg nepoznatog, pitao se kako li će mu biti tamo gore. Možda je bilo glupo i neprobitačno što se on, rođen i naviknut da dise samo nekoliko metara nad morem, najednom popeo u te ekstremne predele, a nije proveo bar nekoliko dana na kakvom mestu srednje visine. Poželeo je da je već na cilju, jer kad jednom bude gore, mislio je, živeće kao svugde i neće kao sad, dok se penje, sve podsećati na to u kakvim se neprikladnim sferama nalazi." (Tomas Man - „Čarobni breg")

Sve ove priče predstavljaju varijacije jedne iste teme: one se, uglavnom, bave izolovanim pojedincem, kreativnim stvaraocem i njegovom borbom protiv besmislenosti postojanja. Takođe su primetni uticaji njegovih doživotnih uzora, pod čijim uticajem je stvarao, filozofa Artura Šopenhauera i Fridriha Ničea, i kompozitora Riharda Vagnera.

1901. godine iz štampe izlaze „Budenbrokovi" i istoga časa postaju bestseler i u njegovoj domovini i van nje. Samo u Nemačkoj biće prodato preko milion primeraka. U ovom romanu (u velikoj meri autobiografskom) Man prikazuje uspon i pad trgovačke porodice kroz četiri generacije. Prve dve generacije, koje su stvorile porodično bogatstvo, čine čvrsti i agresivni buržuji, a poslednje dve generacije nose na sebi obeležja dekadencije, ali one su, istovremeno, nosioci uvećanih intelektualnih darova i velikog umetničkog senzibiliteta. Četvrtu generaciju predstavlja mali, patetični, bolešljivi, neurotični dečak koji voli samo svoju muziku. Sa njegovom smrću u 16. godini, nekada istaknuta porodica prestaje da postoji.

Nakon ovog dela slede pripovetke „Tristan" (1902) i „Tonio Kreger" (1903). Ova potonja postala je popularnija i od „Budenbrokovih", a centralna ličnost je ponovo daroviti pisac, izolovan od svog okruženja.

U februaru 1905. godine oženio se sa Katjom Pringshajm, ženom koja je poticala iz uticajne i bogate jevrejske porodice, i koja je bila ćerka čuvenog Minhenskog matematičara i istaknutog poznavaoca Vagnerovih dela. Sa njom je Man imao šestoro dece i svako od njih je, na svoj način, steklo ugled u umetničkim krugovima. Verovatno pod uticajem novih okolnosti i sreće u braku, 1909. godine objavio je roman-bajku „Njegovo visočanstvo", delo koje u mnogome odstupa od njegovih ranijih, ali i kasnijih radova, jer je prepuno optimizma.

Krajem septembra 1911. godine Italija je objavila rat Turskoj i upala u libijsku provinciju Tripolitaniju, a par meseci ranije, Tomas Man je ponovo je posetio kolerom zaraženu Veneciju. Tokom boravka prati ga čitav niz zlokobnih događaja, a čudne impresije gotovo momentalno mu sugerišu osnovu priče iz koje će nastati mračna novela „Smrt u Veneciji" (1912). Heroj je ponovo pisac, ali sada već pedesetogodišnjak, koji je celoga života strogom samo-disciplinom uspevao da održi preko potrebnu kontrolu nad svojim životom i ide ka zacrtanom cilju. Ali, pošto je predugo potiskivao svoje emocije, one eksplodiraju u najgorem mogućem trenutku i na najodvratniji način, on gubi samo-kontrolu i počinje da se raspada.

„Usamljenost u nama rađa originalnost, nepoznatu lepotu i sklonost ka poeziji. Ali takođe, budi i suprotno: perverziju, zabranjeno i apsurdno." (Tomas Man)

Nakon tronedeljnog boravka u Davosu tokom leta 1912. godine, Man je dobio inspiraciju za svoje, verovatno, najbolje delo - „Čarobni breg" (1924). Standardna interpretacija ovog dela ide otprilike ovako: Ovo je roman jednog vremena, u kojem se bije bitka između humanosti u nehumanosti, slobode i neslobode, a između frontova se nalazi običan, često zbunjeni nemački građanin. Junak romana, mladi Hans Kastorp, kao i njegovi „tutori" Setembrini i Nafta, a pred kraj romana i ostareli Peperkorn, u romanu samo naizgled vode običan život bolesnika u sanatorijumu a, u stvari, predstavljaju sliku bolesne Evrope pred Prvi svetski rat. Sanatorijum predstavlja nezdravu ratnu sredinu u kojoj se zarazi svako ko boravi u njoj. Roman prikazuje vreme političkih netrpeljivosti, a avetinjski svet bolesnika oličava težinu i probleme rata. Gluposti! Izvinjavam se ako sam bio blag.

Odmah na početku treba pomenuti ono što Tomas Man ističe neprekidno tokom celog romana, a što postaje sasvim očigledno u završnici: „Zbogom, Hasne Kastorpe, bezazleno siroče života! Tvoja je istorija završena. Ispričali smo je do kraja. Nije bila ni kratka ni duga, bila je to jedna hermetička istorija." („Čarobni breg") Dakle, hermetička istorija! Ovaj roman ne spada u realizam, iako se tako na prvi pogled čini. Ne, on je prepun simbola i svi likovi su samo predstavnici određenih ideja, pokreta, mišljenja, istorijskih tokova itd. Zato, u skladu sa onim što nam sam autor na više mesta napominje, ako želimo da ispravno protumačimo ovo delo, moramo razumeti simboliku kojom se koristi.

Ne znam zbog čega (mogu samo da nagađam), ali se u recenzijama uporno izbegava pominjanje onoga što je sam Man otvoreno zapisao. Ne radi se ovde ni o kakvom ideološkom sukobu jednog nazadnog i drugog, naprednog čoveka, već o sukobu između Iluminata, masona (Setembrini) i Jezuite (Nafte). Ni Peperkorn se ne pojavljuje slučajno i nikako nije slučajno opisan sa svim svojim kraljevskim dostojanstvom, jer je on upravo predstavnik rojalističkog bloka koji se gasi i nestaje, a otvorene simpatije koje Hans Kastorp, junak romana, prikazuje prema njemu samo su ogledalo Manove lične dugogošinje fascinacije. Pred izbijanje Prvog svetskog rata, Tomas Man je bio vatreni patriota i pristalica autokratije nasuprot demokratije, pobornik kreativnog iracionalizama nasuprot „tupog" racionalizma, kao i zaštitnik unutrašnje nemačke kulture od evropskog idealizma. Sledio je nemačke mislioce XIX veka, kao što su Paul Anton de Lagarde i Houston Stewart Chamberlain, koji su bili zagovornici superiornosti germanske rase i ideološki prethodnici nacizma.

Tokom rata prekinuo je rad na „Čarobnom bregu" kako bi učestvovao u „ratu pomoću oružja misli". U seriji svojih eseja, on istražuje same osnove svoje filozofije i uporno i snažno brani Nemački Rajh. Zbog suprotnih stavova, posvađao se sa bratom Hajnrihom, ubeđenim pacifistom, republikancem, kosmopolitom i kritičarem Imperije. 1920-tih Man je transformisao svoje stavove i od ubeđenog pobornika autokratije postao pristalica Vajmarske republike, snažni protivnik nacističke ideologije, pa se samim tim pomirio sa bratom, ali njihovi odnosi više nikada nisu bili bliski, što svedoči o žestini prethodnog sukoba, a samim tim i o dotadašnjoj Tomasovoj odanosti nemačkom kajzeru Vilhelmu II.

Sada smo došli do razrešenja simpatija prema Peperkornu, koje u „Čarobnom bregu" pokazuje mladi Hans Kastorp. Peperkorn se ubija i nestaje sa scene zauvek, okončavajući time jednu epohu.

Pošto smo nedvosmisleno utvrdili da je Peperkorn predstavnik kraljevskih porodica, koje u novim vremenima nestaju i ustupaju svoje mesto novim formama vladavine, postavlja se očigledno pitanje: koga, onda, predstavljaju Setembrini i Nafta.

Italijan Setembrini je neskriveni mason, pobornik prosvećenosti i ideja napretka i postepenog progresa čovečanstva. „I gospodin Setembrini nastavi da sa toplinom govori o idejama ove svetske lige, koja se rodila u Mađarskoj, i čije će ostvarenje... obezbediti masonima moć da odlučuju o sudbini sveta. On uzgred pokaza pisma koja je po ovom pitanju primio od stranih masonskih veličina, svojeručno pismo Velikog Majstora Švajcarske, brata Kartije La Tanta, 33°, i poče da objašnjava projekat po kojem će veštački jezik esperanto postati univerzalni jezik Lige. U svojoj zagrejanosti, on se uzdizao u sfere visoke politike... i procenjivao izglede revulicionarne republikanske misli u svojoj otadžbini, u Španiji, u Portugaliji... Tamo stvari nesumnjivo sazrevaju i ulaze u poslednju fazu. Neka ga se seti Hans Kastorp ako u najskorijem vremenu dođe tamo do burnih događaja." („Čarobni breg")

Nasuprot njega nalazi se predstavnik jezuitskog krila, Nafta, zastupnik drugačijih gledišta na svet. Nafta je, na primer, protivnik klasičnog vaspitnog ideala, protivnik je retorsko-literarnog duha evropskog školskog i pedagoškog sistema i njegove gramatičke-formalističke otužnosti. Dakle, otvoreni protivnik jednog od glavnih oruđa kojim se služi Setembrinijevo društvo (a koje je, uzgred budi rečeno, samo preuzelo ovaj recept indoktrinacije upravo od jezuita, tako da se ovaj sukob na polju obrazovanja može shvatiti i kao borba za prevlast nad umovima mladih ljudi). „Međutim, ono obrazovanje i vaspitanje, koje je narodu potrebno u borbi protiv trule buržoaske vladavine, narod već odavno traži na drugim mestima, a ne u prinudnim ustanovama kojima upravlja državna vlast, i već i vrapci na krovovima cvrkući da naš tip škole uopšte, onakav kakav se razvio iz manastriskih škola srednjeg veka, predstavlja smešnu starudiju i anahronizam, tako da niko na svetu više ne duguje za svoje obrazovanje zahvalnost školi, i da je slobodna, ničim neometana nastava preko predavanja, izložbi, kinematografa itd, daleko bolja od svake školske nastave." („Čarobni breg")

Nažalost, ovde nemamo mesta da se naširoko bavimo svim gledištima i da u tančine ulazimo u sadržaj i smisao bogate simbolike ovog dela. Ali, navedimo još neke primere, čisto kao ilustraciju, ali i podsticaj da pažljivije čitamo napisana dela, da ne srljamo u zaključke podstaknuti zvaničnim gledištima i da se potrudimo da sami pronađemo istinu. Nije li upravo problem celokupnog školskog sistema u tome što od svih nas stvara najamne radnike, što je tako ustrojen da od nas traži unapred spremljene odgovore kako bi nas ocenio pozitivnom ocenom i prosledio društvenom sistemu u kojem će nas na osnovu upravo tih ocena procenjivati.

„Nauka je vera, kao i svaka druga... Zar, na primer, ideja o materijalnom svetu koji postoji samo za sebe nije najsmeonija od svih pretpostavki? Pa ipak, svaremena nauka o prirodi, uzeta kao dogma, živi samo i jedino od metafizičkih pretpostavki da su oblici saznanja naše organizacije - odnosno da su prostor, vreme i kauzalnost, u kojima se ogleda svet pojava - realni odnosi, koji postoje nezavisno od našeg saznanja. Ta monistička tvrdnja je najprostija bestidnost koja je duhu ikad prinešena. Prostor, vreme i kauzalnost, to na monističkom jeziku znači: razvitak - u tome leži centralna dogma one slobodnomislilačke ateističke lažne vere, kojom se želi obesnažiti Prva knjiga Mojsijeva, s tim da se nasuprot nje stavi zaglupljujuća bajka prosvećenog znanja.. Empirizam!." („Čarobni breg")

Zar obrazovanje ne treba da posluži ličnom samouzdizanju, ličnoj potrazi za istinom? Ali, ne! Nas u školama ne upućuju na put istraživanja, već nas spremaju za radna mesta. Kada je celokupan sistem tako ustrojen, kada nije bitno znanje već ocena, svaka želja za sopstvenim putem, svaka individualna potraga osuđena je na marginu, na izopštenje. Upravo zato, Tomas Man je radnju ovog romana smestio u sanatorijum, pošto su pitanja intelektualne potrage uvek blisko povezane sa „bolešću", odnosno sa onim stanjem koje se razlikuje od svakodnevne halabuke, jer pojedinac ponire u sebe i ponirući otkriva bezdan, iz kojeg mu, na sasvim neobjašnjiv i protivrečan način, do svesti dopiru delići istine. Istina se otkriva samo čoveku izvan sistema.

„Bolest je u najvećoj meri čovečna, usprotivi se odmah Nafta, jer biti čovek znači biti bolestan. U stvari, čovek je suštinski bolestan, ali ga upravo bolest čini čovekom, i ko hoće da ga učini zdravim i da ga navede da sklopi mir sa prirodom, „da ga vrati prirodi" (iako u stvari nikada nije bio prirodan), taj, kao i sva današnja propaganda što propoveda preporod, sirovu biljnu ishranu, vazdušne banje, sunačna kupanja itd. - dakle svako ugledanje na Rusoa - ne teži ni za čim drugim nego da čoveka obeščoveči i poživotinji..." („Čarobni breg")

Već je navedeno da je Tomas Man bio pod snažnim Ničeovim uticajem, koji je oblast duha uvek blisko povezivao upravo sa bolesnim stanjem.

„Jednom rečju, to znači postoji neka alhemijsko-hermetička pedagogika, transsuptancijacija, i to naviše, neko uzdizanje... Ali, naravno, materija koja treba da bude sposobna da se uzdigne, da se spoljnim uticajima pokrene i potisne ka nečem višem - mora imati sama u sebi nekih kvaliteta. A ono što sam ja imao u sebi... to je da sam poodavno bio u prisnom odnosu sa bolešću i smrću..." („Čarobni breg")

Zaplet Šopenhaurove filozofije, kao i zaplet svih dobrih knjiga, zasnovan je na kontrastu i opoziciji, i u književnosti Tomas Man se gotovo doslovno držao ovog modela. Pravio je opozicione parove na različitim nivoima, sukobljavao umetnost i moral, umetnost i civilizaciju, kulturu i društvo, genijalnu bolest i zdravu glupost. Sve fantazije njegovih protagonista prolaze kroz zabranjene želje, ljubavi i smrt, i neizostavnu bolest, a upravo tu se ogleda sva dubina Ničeovog uticaja u Manovim delima, posebno Ničeovo gledište na raspadanje i povezivanje bolesti i kreativnosti. Otuda simbolično „uzdizanje" Hansa Kastropa u uvodu „Čarobnog brega" i njegovo otkrivanje kreativnosti u središtu bolesti.

„Dualizam, antiteza, to je pokretni, strasni, dijalektički, oštroumni princip. Duh je isto što i podela sveta u dva neprijateljska tabora." („Čarobni breg")

Tako se i rat prikazuje kao produkt sukoba između dva tajna društva, dve ideologije koje uopšte nisu tako različite kako se na prvi pogled čine, što se u romanu i vidi, jer se stavovi njihova dva predstavnika, Setembrinija i Nafte, prepliću i često je teško prepoznati koji od njih dvojice govori. Smisao njihovog sukoba možda i nije ideološki, već čisto praktični. Borba za vlast. Nafta otvoreno govori o neophodnosti rata, čak i strahovitog terora, jer je on, po njemu, neophodan radi čovečanstva: „.... Grgurove su reči: „Proklet da je čovek koji neće da okrvavi svoj mač"... Proleterijat je prihvatio Grgurovo delo, u njemu je obnovljena Grgurova revnosna služba bogu i on, kao ni veliki papa, neće smeti da zaustavi svoju ruku pred krvoprolićem. Njegov zadatak je da uspostavi teror radi spasa sveta i da postigne Spasiteljev cilj: život u bogu, bez države i bez klasnih razlika." („Čarobni breg")

Već je naveden citat iz romana u kojem Setembrini otvoreno podseća Hansa Kastorpa da ga se seti ukoliko uskoro dođe do nemira u nekim državama, čime sasvim jasno ukazuje na umešanost njegovog tajnog društva u krojenje svetske politike.

Duša Hansa Kastorpa nalazi se na razmeđu između ove dve struje, podeljen i razjedinjen, pokušava da spozna šta je istina i da li ju je moguće spoznati. Da li je čovek uopšte skrojen da bi spoznao istinu i ako jeste, može li do nje prodreti kroz izmaglicu laži kojom ga okružuju? „Čovek je u životnoj opasnosti - đavo i desno i levo, kako do đavola da se izvuče." („Čarobni breg") A kada Hansova velika ljubav, udata madam Šoša („U dahu kojim ga je okrznula prolazeći, on stoji, lud od sreće koji mu stvara taj susret, a i zato što je jedna reč iz njenih usta... bila upućena direktno njemu"), koja veoma malo vremena provodi kod kuće, već se uglavnom leči po evropskim sanatorijumama, iako, zapravo, ne boluje u pravom smislu te reči, ni od čega, već je njeno lutanje samo simbolično prikazana potraga na nečim, za smislom koji joj stalno izmiče, kada ona zauvek ode iz sanatorijuma u Davosu, ostavljajući mu kao jedinu uspomenu malu, uokvirenu staklenu pločicu, koju je trebalo držati prema svetlosti da bi se na njoj nešto videlo - zapravo, rendgentski snimak njenog stomaka - Hans Kastorp gubi sve iluzije i odlazi kao dobrovoljac u rat. Nije on ništa spoznao, nije se transformisao, kako to uobičajeno sugerišu u recenzijama! Pa kakva je to spoznaja, rešiti da idete da ubijate druge ljude?! Ne, on je prosto pao u depresiju, stigao do krajnje granice svojih mogućnosti i rešio da na najprihvatljiviji način okonča svoj život. On se predaje i vraća u ravnicu, gde doživljava sudbinu kao i svi ljudi koji teže višem duhovnom životu ali ostaju zarobljeni u ovom svetu: „Sumrak, kiša i prljavština, požarno crvenilo mutnog neba koje neprestano bruji od teške grmljavine. Vlažni vazduh je ispunjen i iskidan oštrom pesmom, besnim urlanjem kao da liju svi psi pakla, urlanje koje se svršava rasprskavanjem, šikljanjem, lomljenjem i požarom, ječanjem i kricima, treštenjem truba koje samo što ne prsnu, i udaranjem doboša koji sve brže i brže daju znak za juriš... To je ravnica, to je rat." („Čarobni breg")

Hans Kastorp je bio samo još jedan u nizu zanesenjaka, koji su živeli u iluziji da je moguće otkriti istinu, postići neki viši život i ostvarti savršenu i čistu ljubav.

„Avanture krvi i duha, koje su tvoju jednostavnost uzdigle, dopustile su ti da u duhu proživiš ono što fizički po svoj prilici nećeš preživeti. Nailazili su trenuci kad si zamišljao da vladaš i kad ti je iz smrti i telesnog sladostrašća san o ljubavi zagrevao dušu. Da li će se i iz ove svetske svečanosti u čast smrti, iz ove opake grozničave vatre koja sad svuda unaokolo zahvata večernje nebo, takođe jednom uzdići ljubav?" („Čarobni breg")

1929. godine Tomas Man je dobio Nobelovu nagradu za književnost, za roman „Budenbrokovi". Sada, već kao transformisani demokrata, pobornik Vajmarske republike, kao čovek koji se odrekao ideologije od pre Prvog svetskog rata, Man dobro uočava sve opasnosti nacizma i zato sve više istupa u javnosti protiv njega.

Početkom 1930-tih, Man je objavio javni „Apel zdravom razumu", pokušavajući da upozori javnost na ogromnu pretnju koju predstavlja nacizam, ali glas razuma u opštem ludilu je kao glas vapijućeg u pustinji. 30. januara 1933. godine predsednik Nemačke, feldmaršal Paul fon Hindenburg, imenovao je Adolfa Hitlera za kancelara. Tomas Man je već u februara iste godine krenuo u jedno od svojih putovanja Evropom, želeći da održi predavanja u Amsterdamu, Briselu i Parizu, ali se više nikad nije vratio. Uskoro su mu nacisti oduzeli nemačko državljanstvo i zabranili knjige, a univerzitet u Bonu mu je oduzeo počasni doktorat koji mu je dodeljen posle Prvog svetskog rata.

Do 1938. godine živeo je u Švajcarskoj, a onda se sa ženom preselio u Sjedinjene američke države, gde će i ostati do kraja Drugog svetskog rata. Tokom rata njegov život bio je prepun aktivnosti: aktivno je pomagao izbeglicama iz Evrope; služio je kao konsultant o nemačkoj književnosti pri Kongresnoj biblioteci; držao predavanja u mnogim američkim gradovima i apelovao na nemački narod preko britanskog radia BBC.

1943. godine umro je jedan od najvećih svetskih naučnika, Nikola Tesla, Sovjetska Crvena armija je pobedom kod Staljingrada prisilila nemačku Šestu armiju na kapitulaciju i time izvojevala jednu od presudnih bitaka tokom Drugog svetskog rata, a Tomas Man je objavio četvorotomno delo na kojem je radio preko deset godina, „Josif i njegova braća". Sažeto posmatrano, Man u ovom delu tumači staru biblijsku priču kao arhetipsku priču o naprednom pojedincu unutar zajednice, kojeg zajednica izopštava da bi mu se posle obratila kao jedinom spasitelju. Iako je ovo delo zasnovano na naučnoj studiji i istoriji, ovo nije istorijski roman, delo je prožeto ironijom i humorom, svešću o nužnosti modernizacije. Man je želeo da napiše mit svoga vremena i podstakne svoju generaciju u veri u moć ljudske kreativnosti i intelekta.

1947. godine objavio je „Doktora Fausta". Ovo je duboko pesimistična knjiga, jetka optužba njegove nekadašnje domovine, koja je, poput dr Fausta, napravila pakt s đavolom. U ovoj fikcijskoj biografiji Man piše o umetniku, nemačkom kompozitoru Adrian Leverkuhn-u - pošto je muzika, po Manovom mišljenju, umetnost najbliža dekadenciji, bolesti i smrti. Usamljeni, otuđeni junak romana, govori o iskustvima svoga vremena kroz muziku, a priča o kompozitoru je priča o nemačkoj kulturi u dekadama pre Drugog svetskog rata, preciznije, priča o kolapsu tradicionalnog humanizma i pobede mešavine sofisticiranog nihilizma i varvarskog primitivizma.

Manov stil je pomalo kitnjast, karakterističan po obilju podataka, ironičnom humoru i parodiranju; njegova kompozicija je suptilna i na mnogo nivoa, fantastično realistična na jednom nivou, a ipak, nosi u sebi duboki simbolički smisao. Njegovim delima nedostaje jednostavnost, te stoga i nisu za svakog čitaoca.

1952. godine Man se sa suprugom vraća u Evropu, u Švajcarsku, nastavljajući život u selu kraj Ciriha, u kojem je živeo u periodu pre Drugog svetskog rata.

1955. godine odlukom saveznika, Savezna Republika Nemačka ponovo je dobila suverenitet, 18. aprila umro je Albert Ajnštajn, a nedugo za njim, 12. avgusta, dva meseca nakon proslave 80. rođendana, umro je i Tomas Man.

„U oblast njegovih studija oduvek su spadali oni tamni i prostrani predeli ljudske duše koji se naziva podsvest, premda bi bilo bolje rečeno nadsvest, pošto iz tih sfera dopire na mahove neko znanje koje daleko prevazilazi svesna znanja pojedinca i navodi na misao da bi mogli postojati neki odnosi i veza između najnižih, tamnih regiona pojedinačne duše i jedne sveznajuće univerzalne duše." („Čarobni breg")

Branislav Nušić


„Moj humor izazivajući smeh na usnama ublažava surovost života." (Branislav Nušić)

Krajem XIX veka u Srbiji se vodila bitka između starog doba, koje je nestajalo i novog, koje je tek nadolazilo. Stari sistemi su se urušavali, a novi tek formirali. Borba se vodila na svim frontovima, pri čemu su tradicionalisti ostajali u defanzivi, odbijajući da se prilagode novim vremenima koja su nezaustavljivo dolazila, a novi ljudi, sa novim pogledima i idejama, bez ustručavanja težili su osvajanju novih vrhova i rušenju starih i nepodesnih metoda. Politička i društvena uzavrelost trajala je više decenija, a čini se da ni danas nije okončana.

Na polju književnosti, realizam je počeo da zamenjuje romantizam. Trojica najpopularnijih ruskih pisaca u ovom periodu, Černiševski, Turgenjev i Gogolj, jasno su oslikavala i sveukupne podele tadašnjeg društva. Černiševskog je sledio i poštovao krug oko Svetozara Markovića, Turgenjev je predstavljao omiljeno štivo intelektualnih krugova, a Gogolj je bio jedan od idola celokupne srpske omladine. Najpopularniji pisac tog vremena, a ujedno i najneposrediniji Gogoljev sledbenik u Srbiji bio je Milovan Glišić.

„Kako bi onda komediograf, sa pretenzijama da bude hroničar svoga doba, mogao ili smeo izbeći da se ne potčini toj opštoj pojavi, a kako tek, kao što je slučaj kod Sumnjivog lica, gde pisac, pod neposrednim uticajem Gogoljevim, hoće da ismeje našu tadašnju birokratiju?" (Branislav Nušić)

Osamdesetih godina XIX veka, gotovo svi radovi mladog pisca, Branislava Nušića, našeg najvećeg komediografa, bili su pod Gogoljevim uticajem: „Narodni poslanik", „Protekcija", a naročito „Sumnjivo lice", koje je nastalo pod direktnim uticajem „Revizora".

Branislav Nušić se rodio 8. oktobra 1864. godine u Beogradu kao Alkibijad Nuša, u cincarskoj trgovačkoj porodici, od oca Đorđa i majke Ljubice. Porodica se ubrzo preselila u Smederevo, gde je Nušić završio osnovnu školu i prve dve godine gimnazije, ali je maturirao u Beogradu. 1882. godine, kada je napunio osamnaestu, zakonski je promenio ime u Branislav Nušić. 1884. godine je diplomirao prava u Beogradu.

Nušićevo stvaralaštvo neki dele na tri razdoblja: period vladavine Milana i Aleksandra Obrenovića, zatim period između 1903. i 1918. godine i period od kraja Prvog svetskog rata do njegove smrti. Drugi ga, međutim, smatraju piscem dve epohe realizma: klasičnog (osamdesete godine XIX veka, sa istaknutim delima - „Narodni poslanik"i „Sumnjivo lice") i socijalno angažovanog (tridesetih godina XX veka, sa delima - „Pokojnik", „Ožalošćena porodica").

Sa devetnaest godina napisao je svoju prvu komediju - „Narodni poslanik", koja je naišla na pohvale i podršku najuglednijih književnika, ali je ipak trinaest godina ležala u fioci i nije postavljana na repertoar, jer se nije dopala Aleksandru Obrenoviću, koji je ocenio da predstavljala „ruganje borcima za parlamentarizam." U njoj je verno opisao izbornu borbu u kojoj se ne biraju sredstva: koriste se kaži, intrige, klevete, uhođenja, kupovina glasova... Glavni junak je pro-vladin kandidat, gazda Jevrem, koji ne mari za interese naroda, već se kandiduje radi lične koristi. Jedna od najupečatljivijih scena jeste ona u kojoj Sreta uči Jevrema kako da se ponaša u Narodnoj skupštini:

„SRETA (jednim glasom): Tako je! (drugim glasom) Nije tako! (prvim) Jeste! (drugim) Nije! (prvim) Vi, dok ste bili na vladi, upropastili ste ovu zemlju! (drugim) Ćutite vi, izdajnici. (prvim) Ko je izdajnik? (drugim) Ti! (prvim) A ti si lopov i hulja! (svojim glasom) Pljus! Pljus! (šamara po vazduhu dok i samog Jevrema ne ošamari. (zatim zvoni silno) Mir, mir, gospodo! Molim, čuvajte dostojanstvo ovoga doma! Umoljava se gospodin poslanik koji je opalio šamar ovome drugome gospodinu poslaniku da trgne šamar natrag. Skupština prima k znanju ovaj šamar i prelazi preko istoga na dnevni red!

JEVREM (za sve vreme sa čuđenjem ga posmatra): Šta ti je?

SRETA: Pa hoću brate, da ti potpuno predstavim Skupštinu. Posle svakog značajnijeg govora mora da se larma. Jedni viču: "Tako je!" drugi: "Nije!" Pa onda jedni viknu: "Ti si izdajnik!" A drugi: "Ti si lopov!" Pa onda jedan poslanik opali drugome šamar, i onda se pređe na dnevni red."

Nušić već u svojoj prvoj drami pokazuje određene postavke kojih će se držati i u ostalim delima: iako je reč o komediji, neki likovi nisu komični (to je obično mladi, zaljubljeni par prema kojima pisac pokazuje blagonaklonost i postavlja ih kao neki vrstu ideala); delo se zasniva na komediji zabune, a likovi potiču iz patrijahalnog ambijenta u maloj, malograđanskoj sredini

„Ako ste kadgod pažljivije posmatrali sve što biva oko vas, ako ste se pogdekad upustili i udubili u odnose koji regulišu život jednoga društva i pokrete koje izaziva taj regulator - vi ste morali zapaziti da se, kroz život svakoga društva, jasno beleži jedna jaka i ravna linija. Tu liniju ispisali su obziri, tradicije, malodušnost, duhovna nemoć i sve one druge negativne osobine čovekove pod kojima se pojedinci guše, a društvo nemoćno predaje učmalosti." (Branislav Nušić)

Nušić je smatrao da se samo izuzetni pojedinci uzdižu iznad ili spuštaju ispod te linije. Iznad se dižu oni koji ne čekaju da se društveni termometar zagreje, već se greju sami, iznutra, pomoću svojih duševnih moći. Među ove ljude Nušić smešta istaknute državnike, finansijere, vojskovođe, umetnike, naučnike... koji u svojim delima pronalaze velike pokrete duše, velika uzbuđenja i velike emocije. Ali, isto tako, ove duboke emocije pronalaze i oni koji se spuste ispod zamišljene društvene linije: „Razbojnik preživljuje najveću meru uzbuđenja kad zariva krvav nož u grudi svoje žrtve; provalnik dršće i strepi pred sudijom; bludnica pati pod žigom prezrenja, a odmetnik pod vešalima preživljuje celu gradaciju od bola i griže pa do samoodricanja i apatije."

Ovim obrazlaganjem Nušić pokazuje svoje malo poznato lice, a to je pronicljivo shvatanje ljudske psihologije i društvenih odnosa. On, dalje, navodi da su osobe iznad i ispod linije najčešći junaci pisane reči, jer pisci lako pronalaze inspiraciju u ovako bogatom materijalu koji obiluje emocijama, mislima, uzbuđenjima.

Nušić se opredelio za drugi izvor. On pronalazi nadahnuće upravo u maloj sredini i među onim ljudima koji robuju zastarelim tradicijama i čije je biće sazdano iz malodušnosti, jer nemaju ni snage ni hrabrosti da se odvoje od ravni života. To je ona sredina u kojoj je događaj kada se sazna da je „Mila čika-Stevina napustila muža. Ju, ju, ju, - gruva se cela familija u grudi - šta će svet kazati!. I eto, to je emocija koja uzbuđuje celu jednu porodicu, no toj uzbuđenosti ne leži toliko razlog u tome što je Mila napustila muža, koliko u onome - šta će svet kazati."

„NINKOVIĆ: Ima li gospođa ljubavnika?

ŽIVKA (iznenađena i uvređena): Kako? Ja, pa za kakvu vi mene držite?

NINKOVIĆ: Ja sam vam unapred rekao da je pitanje vrlo delikatno, ali, ako želite da budete otmena dama, in fam di mond, vi morate imati ljubavnika.

ŽIVKA: Ali ja sam poštena žena, gospodine!

NINKOVIĆ: Ekselan! Pa to je baš ono što je interesantno, jer kad nepoštena žena ima ljubavnika, to nije više interesantno.

ŽIVKA: No, samo mi još to treba.

NINKOVIĆ: Ja vas uveravam, gospođo, da samo tako možete biti otmena dama, dama od položaja, in fam di mond, ako igrate bridž, ako pušite, i ako imate ljubavnika..." („Gospođa ministarka")

Život sredine ogleda se u postupcima, navikama, načinu mišljenja, specifičnosti govora. Nušić je odabirao one karaktere koji najbolje oslikavaju sredinu iz koje dolaze. Pored toga, koristeći se karakterističnostima glumaca, on se dodatno pomagao u oblikovanju likova, čineći ih tako ukorenjenijim i realističnijim. Tako je lik Jovanče Micića („Put oko sveta") formirao prema tada popularnom komičaru Iliji Stanojeviću, lik Živke („Gospođa ministarka") je kreirao prema čuvenoj glumici Žanki Stokić, a lik Tome („Svet") je stvoren prema Savi Todoroviću, koji se isticao kao graditelj sugestivnih patrijahalnih ličnosti. Nušić je nalazio u ovim glumcima ono što je kod njih najistaknutije i davao im u svojim komedijama upravo onakve karaktere u kojima će njihove osobine i talenat naći svoj najpotpuniji izraz, a sami likovi dobiti na uvrljivosti.

1885. godine Nušić se nalazio na redovnom služenju vojnog roka i tako kao član redovne jedinice učestvovao u Srpsko-bugarskom ratu.

Revoltiran što u pogrebnoj povorci Mihaila Katanića, heroja iz Srpsko-bugatskog rata, nije bio ni jedan državni zvaničnik, napisao je satiričnu pesmu „Dva raba" za tadašnje opoziciono glasilo „Dnevni list" i bio osuđen na dve godine robije. U zatvoru piše komediju „Protekcija", podstaknut sopstvenim slučajem, kada je zahvaljujući svojoj dovitljivosti slagao upravnika da je ministrov rođak i tako sebi obezbedio povlašćen tretman.

Po izlasku iz zatvora dobio je konzularnu službu, koju će obavljati oko desetak godina i tokom koje će boraviti u Bitolju (gde se i oženio), Serezu, Solunu, Skoplju, i Prištini.

1888. godine je završio komediju „Sumnjivo lice". Tekst je odneo tadašnjem upravniku „Kraljevskog srpskog narodnog pozorišta" u Beogradu, Miloradu Šapčaninu.

„Čitaocima ne može biti poznato osećanje mladog pisca kad pođe da čuje sudbinu svoga komada... Jedno neodređeno i nejasno uzbuđenje nosilo me je uz mnogobrojne stepenike u Narodnom pozorištu, u kancelariju upravnikovu, koja je tada bila gore, pod krovom, iza današnje treće galerije. Ja sam, preskačući po tri stepenika, zamišljao svoj komad već podeljen, video sam već probe, mnogobrojne probe, glavnu probu, video sam publiku u ložama i parteru i očekivao sam sa strepnjom da se da prvi znak i da se digne zavesa. Sve sam ja to preživeo penjući se uz sto i dvadeset i sedam stepenika, koliko ih je upravo bilo odozdo pa do upravnikovih vrata. Ovaj tačan broj stepenika su utvrdili zajedničkom saradnjom mladi i beznadežni pisci." (Branislav Nušić)

Iako se upravniku delo veoma svidelo, on ga je očinski posavetovao da ga spali! Dva ili tri puta u komadu se spominje reč - dinastija, i to ne mnogo pažljivo i lojalno. Nušić se vratio kući i stavio rukopis u fijoku, čekajući neka povoljnija vremena.

Kada je 1893. godine na mestu upravnika Narodnog pozorišta Šapčanina smenio Nikola Petrović, Nušić je ponovo ponudio „Sumnjivo lice". S obzirom da je Petrović bio istaknuti član Napredne stranke, koja se zalagala za slobodu javnog izražavanja, čime je udahnula svež dah celokupnom društvu, koje se iznenada pokenulo i živnulo, Nušić je očekivao da će njegova komedija naići na povoljniji prijem nego kod prethodnog upravnika. Petrović je bio oduševljen delom, pričao je Nušiću kako se po ceo dan smejao sećajući se pojedinih delova i posavetovao je pisca da svoje delo - spali! „Znate, ne volim da se nađe u mojoj fioci; mator sam da idem u apsu."

1900. Branislav Nušić smenjuje Petrovića na mestu upravnika Srpskog narodnog pozorišta. Želeo je da omogući piscima da na scenu postave smelija dela, verujući da će to dati maha izvornoj drami i da će slabiji pisac izvući konsekvence iz svoga neuspeha, a bolji i jači se ohrabriti i podstaći. Ako ikad, sad je bilo vreme za „Sumnjivo lice". Ali, Nušić kao upravnik, sledi stope svojih prethodnika i ne stavlja delo Nušića kao pisca, na scenu.

Od vatrenog opozicionara postao je čovek režima, više se nije bavio društvenom kritikom već se okrenuo niskoj, vulgarnoj i lakoj zabavi.

Od 1905. godine pisao je tekstove za „Politiku", pod pseudonimom „Ben Akiba".


1913. godine organzivao je pozorište u Skoplju, da bi 1915. godine, zajedno sa srpskom vojskom prešao Albaniju. Pre polaska, napravio je selekciju i pobacao jedan deo nedovršenih rukopisa i beležaka, a sve što je dovršeno ili bar detaljnije skicirano, poneo sa sobom. Do Prištine, dokle se bežalo železnicom, sa sobom je nosio rukipise teške gotovo petnaest kilograma. Ali, pošto se od Prištine do Prizrena moralo ići pešice, bio je prinuđen da napravi novu selekciju. Među odbačenim rukpisima našlo se i „Sumnjivo lice". Sa sobom je poneo rukopise koje je smatrao najdragocenijim, dok su oni odabečni ostali u Prištini, u kući arnauta kod kojeg je stanovao. Ipak, stigavši u Prizren, on shvata da su mu rukopisi prveliki teret i zato ih skirva na tavanu, kod neke srpkinje.

Kada se završio Prvi svetski rat, Nušić je odmah otišao u Prizren po svoja dela, gde saznaje da su Bugari, premećući srpske kuće u potrazi za oružjem, otkrili rukopise, skrivene pod patosom na tavanu, i spalili ih. Pošto mu je za vreme izbeglištva umro otac u Prištini, poslao je svoju suprugu u ovaj grad da potraži njegov grob. Prolazeći kroz prištinske ulice, ona se sretne sa onim arnautom u čijoj su kući kratko boravili tokom povlačenja srpske vojske, koji joj je rekao da je sakupio rukopise koje je Nušić pobacao i sačuvao ih. Tako je preživelo i „Sumnjivo lice", delo koje je napisano 1888, ali je na scenu postavljeno tek 29. maja 1923. godine.

U poslednjoj deceniji svog života, Branislav Nušić ponovo postaje opozicionar, a kao pripadnik Narodnog fronta javno govori protiv fašizma. 10. februara 1933. godine postao je redovni član Srpske kraljevske akademije, a pristupnu akademsku besedu posvećuje Sterijinom radu.

On je žarko želeo da bude dramski pisac, ali njegove drame nisu dugo opstajale na sceni. Drame kao „Knez Ivo od Semberije" i „Hadži-Loja" odigrale su svoju nacionalnu ulogu u svom vremenu, dok je „Danak u krvi" bila popularna samo na kratko i to kod najzaostalijeg dela stanovništva.

Nušić će ostati upamćen kao vrhunski komediograf koji je u svojim delima oslikao sve mane društva u kojem je živeo. On u nekim bitnim segmentima ne sledi tradiciju starijih pisaca, njegova Srbija nije seljačka već građanska i birokratska. Iako je porodica centar zbivanja, ona nije toliko okrenuta prošlosti, ona se bavi sadašnjošću i praktičnim pitanjima. Dve centalne teme, sile koje pokreću njegove likove su vlast i novac. „Narodni poslanik", „Sumnjivo lice", „Pokojnik", „Ožalošćena porodica", „Gospođa ministarka"... i danas se nalaze na redovnom repertoaru pozorišta.

Iako se trudio da postane ozbiljni dramski pisac, baveći se tragičnim i velikim temama, njegov genije se krio na drugoj strani. Verovatno otuda što je komedije pisao brzo i lako, nije ih dovoljno cenio. I na njegovom primeru još jednom vidimo kako se životni i lični smisao ne moraju poklapati.

19. januara 1938. godine, umro je u Beogradu u 74. godini života.

Branko Radičević - Biografija


Branko Radičević bio je po rodjenju Brodjanin i Slavonac a po detinjstvu i mladosti Zemunac i Sremac. Otac mu je bio u Brodu carinski cinovnik i tu se Branko 18. marta 1824 rodio. Godine 1830 premesten je pak Todor Radicevic iz Broda u Zemun. Sa sobom je doveo i Branka, koji je tada tek sest godina imao.I tu u Zemunu proveo je Branko najlepse svoje doba. Ono detinjstvo u kom se ne zna ni za brige, ni za nevolje, u kome se skace i trci, zivi u vetar i ne misli na svet. U tom dobu posao je oktobra 1830. godine u osnovnu skole, koje je prota zemunski Jeftimije Ivanovic vrlo digao i u srpskom duhu drzao, a Vasilije Vasiljevic nadairao, U ovod dobu poceo se Vasiljevic za ”jotu” zagrevati, koja je bila najveci greh protiv dotasnjeg pravopisa. Branko je isao u skolu ne znajuci da u Zemun Vuk Stefanovic cesto dolazi, tu kod Vasilija Vasiljevica rucava,da je poceo kupiti narodne pesme i 1818, izdao recnik srpskog jezika. Mozda mu je koji put u oci upao sakati covek sa crvenim fesom, kome je drugu nogu stula zamenjivala. Branko je u to doba bio 7-8 godina star a Vuku je bilo oko 45.

Starima i konzervativnim zemuncima se on nije dopadao. Hteo je ”rusiti” pravoslavije i debelo ”jer” i uvadjati neku jotu. Ali kolonija jotovaca bivala je sve veca. Vasa Vasiljevic ugledan trgvac, radio je na njenom sirenju i sa zemunskom Kosavom osecao e neki dah novog vremena i tanki miris ”jote”.

U ovome prelomu proveo je Branko Radicevic u Zemunu, ne imajuci ni pojma cemu se ljudi bore i kakve se ideje u mestu i narodu sire. Jota je bila u skoli zabranjena i tesko ucitelju, koji bi se usudio da na crnu tablu napise ”jotu” i djacima kaze, da taj kratki rec, ta velika ”zapjati” znaci pocetak novog doba u knjizevnosti, rekao bi covek u zivotu srposkog naroda. U jednoj satnici, koju u pocetku nije niko ozbiljno uzimao, lezala je klica velike ideje, preporodjaja knjizevnosti, tako reci svetskog dogadjaja. Srpski narod pocinje prvi put gubiti pamcenje. Od Kosova je sve tubio a nista nije zaboravljao, ali je u doba Branka u Zemunu, poceo zaboravljati stari rusko-slovenski jezik i pravopis i uvidjati svoj jezik i knjizevnost-da ga svi razumu.

Sve se to u Zemunu zbivalo, kada je carinski sluzbenik Todor radicevic u zemunski ”kontumac” (danasnji varoski perivoj pred gimnazijom) pregledao robu sa Balkana i odmerivao carinske takse a u Nikolajevskoj skoli njegov sin Aleksa, kasnije Branko, u skamijama slusao kako ucitelj predaje predmete i trazi priliku da rasejane djake kazniti moze. Prut i batine bile su u to doba pedagoska sredstva, da se bolje pamti.

U srpskim,nemackim skolama zemunskim proveo je Branko punih pet godina (1830-1835) i naucio toliko da je otac njegov mgao pomisljati da ga u gimnaziju posalje. Od Zemuna pa do Karlovaca, gde je bilo gimnazije, moglo se za jedan dan stici kolima. Mogao je u Karlovce dolaziti i Branka nadzirati, koje je bez matere i slabunjav bio. Ruza,mati Brankova bila je 1. Aprila 1833 umrla, a od ovog doba bio je, tako reci,sam sebi ostavavljen.. Otac u sluzbi a mati u grobu.Pune dve i po godine bila je kuca Todora radicevica prazna, dok najposle i Branko iz Zemuna ne ode. To je bilo pocetkom 1835. Kada je prvi gimnazijski razred podje. I od ovog doba pa do Jula 1841 ostade Branko u Karlovcima, provodjajuci ferije u Zemunu. Potonje godine svrsi sesti razred i vrati se u Zemun, u kome duze istade. Na licu mu se pokazivalo bledilo i telesna slabost kao da je oca u brigu bacilo. Po savetu lecnika (mozda dr. Djordja Pantelica koji je u varosi fizik bio), resi se Todor Radicevic da Aleksu ne salje u VII razred, nego da ga ostavi da se godinu dana odmara. To je bilo od Juna 1841, godine do oktobra 1842. Zimu,prolece I leto ove godine proveo je Branko u Zemunu u odmoru, zauzet oko toga da se oporavi,osnazi I za tezi rad koji je predstojao spremi. Dobar zrak, kupanje u Dunavu, snazna jela I slatka sremska grozdja kao da se slabackom djaku pomogli.

U tome Todor Radicevic bude sluzbeno premesten u Temisvar I Branko morade sa ocem. U Karlovcima u ostalom i nije bili VII i VIII razreda. Tu u Temisvaru svrsi Branko sedmu i osmu gimnaziju, ili kako se onda govorili filozofiju (1843-1841).

Zatim ode u Bec i stade slusati prava, ali ih ne zavrsi.Proveo je tri godine na pravnom fakultetu ali sto je vise slusa, prava su mu se sve manje dopadala. Godine 1847. raskrsti sa pravima. U tom nastade onaj veliki narodni pokret koji 1848, izvrze u revoluciju. Skole budu pozatvarane i Brano se vrati kuci. Dodje u Karlovce a zatim u Zemun. I u jednom i u drugom mestu imao je prijatelja i skolskih drugova. Narocito ga je Zemun sa svojim velicanstvenim polozajem i blizinom Beograda privlacio. U Zemunu je bio poznata i mila osoba. Prosle godine (1847) stampao je on u becu prvu knjigu svojih pesama, dotle nepoznatim i slatkim jezikom. To je bio onaj jezik za koji se Vuk u Zemunu borio, kada je Branko u osnovnim skolama sedeo, a knjiga je bila stampana ovom ”jotom” od koje su se konzervativni ljudi uzasavali. Madjarska revolucija, narodni jezik,jota, Vuk i t. d. - svako je za seb bilo prevrat i gle, sad je poceo i Branko sluziti se tim odvratnim stvarima. Kud ce to odvesti?

U tom puce glas da je general Djura Danicic dobio bitku. Napisao je knjigu pod naslovom “Rat za srpski jezik”, kojom debelo jer I Hadzi-Svetic do noge bubu potuceni. Nova era nastupi, narodi se umirise i sve podje svojim starim redom.

Cudna je sudbina htela, da Branko i Vuk u Zemunu zajedno zive ne poznavajuci jedan drugog, da se kasnije poznadu i svaki u svom zapru srp. knjizevnosti nov pravac dade. Branko je u Becu bio cest gost Vukov a sa njime i Djurom Danicicem udarao temelje nove knjizevnosti. Mozda je bilo cestih razgovora i o Zemunu i o svom detinjskom dobu Brankovom i nevoljama Vukovim. U Zemunu je saranjena i mati Brankova kao i mati Todora Radicevica. Zna se gde su im grobovi. Na kamenima zapisana su imena. Ali do danas nije nista ucinjeno, da se kosti Ruzine prenesu na bolje mesto. I u zemunskom parku trebalo bi se Branka setiti. Carinski cinovnici ziveli su i stanovali onda u ”kontumacu” malom predgradju, zatvorenom zidovima. Tu je sva roba sa istoka istovarivana i po propisu neko vreme stajala. U tom prostoru proveo je Branko pet godina detinjstva,a u Vukovom zivotu videsmo kakve je pogrde on o istip prostorijama od Milosevih agenata bas u doba Brankova bavljenja u istima slusao. Vuka na jednom delu kontumaca pogrdjuju prijatelji Milosevi a na drugom Branko, decak od osam i po godina zauzet igranjem ili skolskim knjigama. Ali je Branko napustio i jedni i drugo i dosao do ”parlamentarije”, primamljen vikom i larmom, da vidi, kako ovog hromog coveka sa fesom na glavi svakojakoim imenima nepoznati ljudi nazivaju. To bi se moglo nazvati . Vuk i Branko u zemunskom kontumacu 1832. godine.
Прилагођена претрага