Прилагођена претрага
Приказивање постова са ознаком biografije. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком biografije. Прикажи све постове

17. 7. 2009.

Hans Kristijan Andersen - Biografija


Hans Kristijan Andersen (2. april 1805. - 4. avgust 1875.)
se smatra za najznačajnije ime kada se govori o bajkama. Paul Hazara ga je nazvao kraljem dečijih pisaca sledećim rečima: „Andersen je kralj jer niko poput njega nije znao prodreti u dušu bića i stvari“. On je proširio tematiku bajke, razvijao narodne motiva (Divlji labudi), ali i stvarao originalne priče. Njegove priče su blistave, razumljive, bude maštu i lako mogu zaneti dete, jer on sam ume da mašta, uviđa razna čudesa i razmišlja kao deca. „Čitav je svet pun čudesa, ali mi smo na njih tako navikli da ih nazivamo svakodnevnim stvarim“- Andersen. Kvalitet njegovih bajki je i u tome što je uklopio poeziju u priču, unosio nove motive, pisao bogatim, lakim i lepršavim jezikom, s puno humora ispod kog se često mogu naći ozbiljni, tužni, ironični motivi iz kojih deca mogu učiti- „Olovni vojnik“, „Carevo novo odelo“, „Mala sirena“...

Biografija
Rođen je 2. aprila 1805. u mestu Odense na ostrvu Funen u Danskoj. Otac mu je bio postolar, sanjalica koji je više voleo umetnost nego zanat, a majka nepismena pralja. Neredovno se školovao.

Nakon njegove smrti, od 1893., počinje otvorena diskusija o Andersenovoj seksualnosti. Mnoge studije, među kojima je i ona štampana u godišnjaku Magnusa Hirschfelda, 1901. , govori se da je on bio biseksualac, da je voleo i muškarce i žene, da su njegove veze najčešće bili ljubavni trouglovi, ali da je najverovatnije do kraja života ostao nevin. Ova teorija se može potvrditi proučavanjem nekih od njegovih bajki, npr. postoji mogućnost da se u bajci „Mala sirena“ i romanu „O.T.“ govori o njegovoj ljubavi prema Edvardu Kolinsu o kom će kasnije biti reči.

Moglo bi se reći da je njegova biografija sadržana u bajci „Ružno pače“. Andersen je rekao: „Ništa ne smeta što se neko rodio u pačijem gnezdu, samo kad se izlegao iz labuđeg jajeta“.

Otišao je u Kopenhagen, bez prebijene pare, u potrazi za poslom, ali se tamo nije proslavio jer je bio loš glumac, plesač i pevač. Međutim, iako je bio čudan po izgledu i ponašanju, posedovao je jedinstveni šarm, pa je pridobio simpatije mnogih bogatih porodica, pre svih porodice Collin, naročito Jonesa Collina koji je bio njegov mecena i mnogo mu pomodao. Ostatak porodice je bio loš prema njemu, naročito Edward Collin. Smatra se da je Edvard bio ljubav njegovog života, ali kako mu ovaj nije uzvratio ljubav, pominje se u mnogim bajkama kao negativan lik.

1828, Andersen je završio gimnaziju i upisao se na sveučilište. Njegovo prvo delo „Put peške od Holmenskog kanala do istorijskog kraja Amagera“ , objavljeno 1829, je slabo prihvaćeno, ali mu je omogućilo put u Nemačku i Italiju koji je imao veliki značaj za njegov dalji rad. Pri poseti Velikoj Britaniji bio je gost Čarlsa Dikensa kom se on, kako je bio feminiziran, sitničav, samoljubiv i hipohondrik nije dopao. Zatim je počeo pisati romane, putopise, drame, autobiografije i poeziju. Njegov sledeći roman „Improvizator“ je veoma dobro prihvaćen. Slede romani, „O.T.“ i „Samo guslač“ su bili slabi. Od 1835, pa sve do smrti u malim svicima piše „Priče i zgode“, koje vremenom postižu veliki uspeh.

1823. Andersen je doživeo oštru kritiku Švedske enciklopedije koja ga je optuživa da je previše cmizdrav a da su njegove bajke pod velikim uticajem narodnih bajki i Hoffmann-a. Međutim, ne bismo se složili s tim. Andesen nije „cmizdrav“, već romantik, a iako se u njegovim bajkama javljaju motivi iz narodnih bajki, one su pročišćene (nema surovosti- kopanje očiju i sl.) i proširene su opisima- npr. „Mala sirena“. N. A. Dobroljubov je, o Andersenovim bajkama rekao sledeće: „Andersenove bajke imaju prekrasnu osobinu koja nedostaje drugim dečijim književnicima. U njima ono što postoji u stvarnosti dobija izvanredni poetički karakter, a ipak ne plaše dečiju maštu svakakvim baucima i tamnim silama. Andersen oživljava obične stvari i stavnja u pokret obične nežive predmete. Kod njega se olovni vojnik tuži na svoju samoću, cveće se odaje veselom plesu, lan doživljava svakodnevne preobraze dok prelazi u niti, platno, rublje, papir. Nema ni priča u kojima se javljaju natprirodne više sile, i te bez sumnje idu u najslabije priče. No, zato su divne one priče u kojima nema uopšte ničeg fantastičnog. Takve su npr. „Kraljevo novo odelo“, „Devojčica sa šibicama“, „Princeza na zrnu graška“, „Saputnik“ i dr.“

Kao što smo već rekli, on je u svoje bajke unosio i mnoge likove iz svog života. Tako su Palčica i princeza iz bajke „Princeza na zrnu graška“ ustvari Henrietta, kći admirala Wulffa, a u priči „zaručnici“ se javnja Riborga Voigtova u koju je dugo bio zaljubljen.

Andersen osim o tipičnim životinjama koje su do tada bile likovi u bajkama, uvodi i neke druge. Tako imamo bajke „Sretna porodica“- puževi, „Klin čorba“- miševi, „Rode“, „Ružno pače“- labudi i patke itd. On je uviđao sličnost pojedinih životinja sa ljudima i o njima pisao baš onako kakve jesu u stvarnosti. U svoje bajke uvodi i biljke. Uviđa i njihovu sličnost sa ljudima prema boji, cvetu, držanju i sl. tu su bajke „Cveće male Ide“, „Porodica iz susedstva“ i „Puž i ružin grm“ u kojima se pominje ružin grm... Andersen oživljava i mnoge predmete: igračke, figure, stare kuće, svakodnevne predmete, portrete, kipove, ormare, ogledala, posuđe itd.- „Olovni vojnik“, „Kresivo“, „Srećne kaljače“, „Crvene cipelice“, „Stara kuća“... Ovako se ostvaruje spona između fantazije i realnosti, bajke i života, poezije i priče, simbolike i realizma, i u ovom leži sva Andersenova veličina.

Hans Kristijan Andersen je umro 4. avgusta 1875.

Karl Fridrih Gaus - Biografija


Karl Fridrih Gaus (nem. Johann Carl Friedrich Gauß, *30. april 1777. – †23. februar 1855.) bio je nemački matematičar i naučnik koji je dao značajan doprinos u mnogim poljima, uključujući teoriju brojeva, analizu, diferencijalnu geometriju, geodeziju, elektrostatiku, astronomiju i optiku. Poznat kao "princ matematičara" i "najveći matematičar od davnina", Gaus je ostavio trag na mnogim poljima matematike i nauke i smatra se jednim od najuticajnijih matematičara u istoriji.[1]

Gaus je bio čudo od deteta, o čemu svedoče brojne anegdote koje se tiču njegove zaprepašćujuće prerane zrelosti koja se mogla primetiti još u vreme dok je imao dve godine. Do svojih prvih matematičkih otkrića došao je kao tinejdžer. Prvi je rešio problem konstruisanja pravilnog 17-tougla sa samo lenjirom i šestarom. Završio je Disquisitiones Arithmeticae (Aritmetička istraživanja), svoje najznačajnije delo, kao dvadesetjednogodišnjak 1798. godine, iako je knjiga objavljena tek 1801. godine. Bila je kamen temeljac za zasnivanje teorije brojeva kao posebne matematičke discipline, a dao joj je oblik koji i danas ima. U njoj je uveo relaciju kongruencije, što je svakako olakšalo rešavanje mnogih problema.

Biografija
Gaus je rano pokazao svoju matematičku darovitost. Poznata je anegdota koja kaže da je jednom prilikom Gausov učitelj zadao da se saberu svi brojevi od 1 do 100, verovatno da bi "zaposlio učenike". Na njegovo veliko iznenađenje, Gaus (koji je tada imao 7 godina) odmah je doneo svoj rezultat: 5050. Evo kako je mladi matematičar to rešio: Posmatrajući niz 1,2,3,4,...,97,98,99,100, čije je članove trebalo sabrati, uočio je izvesnu zakonitost: kada spari 1 i 100, 2 i 99, 3 i 98, i tako dalje, uvek dobije zbir 101. Takvih parova ima tačno 50. Otuda je traženi zbir jednak 50×101 = 5050. Ovaj postupak nazvan je „Gausov postupak“.

Tomas Man - Biografija


Tomas Man (6. jun 1875 - 12. avgust 1955)

1875. godine, dve godine pre no što će „Labudovo jezero", Petra Iliča Čajkovskog imati svoju premijeru u Boljšoj teatru u Moskvi, a u Vimbldonu se održati prvi teniski turnir, u Libeku se rodio Tomas Pol Man. Libek, grad-luka na Baltičkom moru, tokom srednjeg veka bio je najveći trgovački centar na severu Evrope, sedište Hanzeatske lige (saveza gradova za zaštitu trgovačkih interesa), čiji zakoni i ustav su uticali na preko stotinu gradova u okruženju. Manova porodica bila je aristokratskog porekla, a u vreme njegovog rođenja, ugledna, bogata trgovačka kuća. Njegov otac, Tomas Johan Hajnrih Man, senator u gradskoj upravi i trgovac, umro je 1891.godine, a porodični posao je ugašen. Njegova majka, Julija da Silva, brazilka sa nemačkim korenima, povela je sa sobom svoja dva sina, najstarijeg Hajnriha i najmlađeg, Viktora, kao i dve ćerke, u Minhen, umetnički i književni centar Nemačke. Tomas Man je ostao još jedno vreme u Libeku, kako bi završio gimnaziju. Od malena se oduševljavao muzikom i iznad svega književnošću, tako da je, iako je mrzeo školu (dva puta je ponavljao u osnovnoj školi), uređivao školski časopis i u njemu objavljivao svoje prve pesme i priče pod pseudonimom Pol Tomas.

„Usamljenik, nenaviknut da deli sa drugima svoja gledišta i osećanja, ima mnogo žešća mentalna ikustva i manje je razumljiv od društvenog čoveka." (Tomas Man)

Po diplomiranju, Tomas se pridružio porodici u Minhenu 1894. godine i izvesno vreme prisustvovao nastavi na Minhenskom univerzitetu, iako ga nije zvanično pohađao, sa željom da postane novinar, te proučavao istoriju, ekonomiju, istoriju umetnosti i naravno, književnost. Zatim se na kratko zaposlio u osiguravajućoj kompaniji, čiji vlasnik je bio prijatelj njegovog preminulog oca, ali ju je brzo napustio, jer ga ovaj posao nije zanimao.

1895. godine, Man se pridružio bratu Hajnrihu, koji je živeo u Italiji, i tamo proveo naredne tri godine. Izolovan od društva, čitao je mnogo, uglavnom skandinavsku, francusku i rusku literaturu. Oduševljavala su ga dela Lava Tolstoja, posebno „Ana Karenjina", mada nije voleo njegova kasnija dela. U ovom periodu započeo je rad na romanu koji će mu jednoga dana doneti Nobelovu nagradu - „Budenbrokove". U početku zamišljena kao kratka novela, koju je nameravao da napiše zajedno sa bratom Hajnrihom, koji je do tada već stekao ime u književnim krugovima, početna ideja se preobrazila u veliki rodoslovni roman, skandinavskog tipa.

„Onaj ko voli više je inferioran i mora da pati." (Tomas Man)

1898. godine umro je istaknuti engleski pisac i matematičar Luis Kerol, najpoznatiji po bajci „Alisa u zemlji čuda", a Tomas Man je objavio svoje prvo delo, zbirku kratkih priča „Mali gospodin Fridman" i tako i zvanično započeo književnu karijeru.

„Zavičaj i red ne samo da su ležali daleko iza njega, oni su poglavito ležali duboko ispod njega, a on se još neprestano peo. Lebdeći između njih i nečeg nepoznatog, pitao se kako li će mu biti tamo gore. Možda je bilo glupo i neprobitačno što se on, rođen i naviknut da dise samo nekoliko metara nad morem, najednom popeo u te ekstremne predele, a nije proveo bar nekoliko dana na kakvom mestu srednje visine. Poželeo je da je već na cilju, jer kad jednom bude gore, mislio je, živeće kao svugde i neće kao sad, dok se penje, sve podsećati na to u kakvim se neprikladnim sferama nalazi." (Tomas Man - „Čarobni breg")

Sve ove priče predstavljaju varijacije jedne iste teme: one se, uglavnom, bave izolovanim pojedincem, kreativnim stvaraocem i njegovom borbom protiv besmislenosti postojanja. Takođe su primetni uticaji njegovih doživotnih uzora, pod čijim uticajem je stvarao, filozofa Artura Šopenhauera i Fridriha Ničea, i kompozitora Riharda Vagnera.

1901. godine iz štampe izlaze „Budenbrokovi" i istoga časa postaju bestseler i u njegovoj domovini i van nje. Samo u Nemačkoj biće prodato preko milion primeraka. U ovom romanu (u velikoj meri autobiografskom) Man prikazuje uspon i pad trgovačke porodice kroz četiri generacije. Prve dve generacije, koje su stvorile porodično bogatstvo, čine čvrsti i agresivni buržuji, a poslednje dve generacije nose na sebi obeležja dekadencije, ali one su, istovremeno, nosioci uvećanih intelektualnih darova i velikog umetničkog senzibiliteta. Četvrtu generaciju predstavlja mali, patetični, bolešljivi, neurotični dečak koji voli samo svoju muziku. Sa njegovom smrću u 16. godini, nekada istaknuta porodica prestaje da postoji.

Nakon ovog dela slede pripovetke „Tristan" (1902) i „Tonio Kreger" (1903). Ova potonja postala je popularnija i od „Budenbrokovih", a centralna ličnost je ponovo daroviti pisac, izolovan od svog okruženja.

U februaru 1905. godine oženio se sa Katjom Pringshajm, ženom koja je poticala iz uticajne i bogate jevrejske porodice, i koja je bila ćerka čuvenog Minhenskog matematičara i istaknutog poznavaoca Vagnerovih dela. Sa njom je Man imao šestoro dece i svako od njih je, na svoj način, steklo ugled u umetničkim krugovima. Verovatno pod uticajem novih okolnosti i sreće u braku, 1909. godine objavio je roman-bajku „Njegovo visočanstvo", delo koje u mnogome odstupa od njegovih ranijih, ali i kasnijih radova, jer je prepuno optimizma.

Krajem septembra 1911. godine Italija je objavila rat Turskoj i upala u libijsku provinciju Tripolitaniju, a par meseci ranije, Tomas Man je ponovo je posetio kolerom zaraženu Veneciju. Tokom boravka prati ga čitav niz zlokobnih događaja, a čudne impresije gotovo momentalno mu sugerišu osnovu priče iz koje će nastati mračna novela „Smrt u Veneciji" (1912). Heroj je ponovo pisac, ali sada već pedesetogodišnjak, koji je celoga života strogom samo-disciplinom uspevao da održi preko potrebnu kontrolu nad svojim životom i ide ka zacrtanom cilju. Ali, pošto je predugo potiskivao svoje emocije, one eksplodiraju u najgorem mogućem trenutku i na najodvratniji način, on gubi samo-kontrolu i počinje da se raspada.

„Usamljenost u nama rađa originalnost, nepoznatu lepotu i sklonost ka poeziji. Ali takođe, budi i suprotno: perverziju, zabranjeno i apsurdno." (Tomas Man)

Nakon tronedeljnog boravka u Davosu tokom leta 1912. godine, Man je dobio inspiraciju za svoje, verovatno, najbolje delo - „Čarobni breg" (1924). Standardna interpretacija ovog dela ide otprilike ovako: Ovo je roman jednog vremena, u kojem se bije bitka između humanosti u nehumanosti, slobode i neslobode, a između frontova se nalazi običan, često zbunjeni nemački građanin. Junak romana, mladi Hans Kastorp, kao i njegovi „tutori" Setembrini i Nafta, a pred kraj romana i ostareli Peperkorn, u romanu samo naizgled vode običan život bolesnika u sanatorijumu a, u stvari, predstavljaju sliku bolesne Evrope pred Prvi svetski rat. Sanatorijum predstavlja nezdravu ratnu sredinu u kojoj se zarazi svako ko boravi u njoj. Roman prikazuje vreme političkih netrpeljivosti, a avetinjski svet bolesnika oličava težinu i probleme rata. Gluposti! Izvinjavam se ako sam bio blag.

Odmah na početku treba pomenuti ono što Tomas Man ističe neprekidno tokom celog romana, a što postaje sasvim očigledno u završnici: „Zbogom, Hasne Kastorpe, bezazleno siroče života! Tvoja je istorija završena. Ispričali smo je do kraja. Nije bila ni kratka ni duga, bila je to jedna hermetička istorija." („Čarobni breg") Dakle, hermetička istorija! Ovaj roman ne spada u realizam, iako se tako na prvi pogled čini. Ne, on je prepun simbola i svi likovi su samo predstavnici određenih ideja, pokreta, mišljenja, istorijskih tokova itd. Zato, u skladu sa onim što nam sam autor na više mesta napominje, ako želimo da ispravno protumačimo ovo delo, moramo razumeti simboliku kojom se koristi.

Ne znam zbog čega (mogu samo da nagađam), ali se u recenzijama uporno izbegava pominjanje onoga što je sam Man otvoreno zapisao. Ne radi se ovde ni o kakvom ideološkom sukobu jednog nazadnog i drugog, naprednog čoveka, već o sukobu između Iluminata, masona (Setembrini) i Jezuite (Nafte). Ni Peperkorn se ne pojavljuje slučajno i nikako nije slučajno opisan sa svim svojim kraljevskim dostojanstvom, jer je on upravo predstavnik rojalističkog bloka koji se gasi i nestaje, a otvorene simpatije koje Hans Kastorp, junak romana, prikazuje prema njemu samo su ogledalo Manove lične dugogošinje fascinacije. Pred izbijanje Prvog svetskog rata, Tomas Man je bio vatreni patriota i pristalica autokratije nasuprot demokratije, pobornik kreativnog iracionalizama nasuprot „tupog" racionalizma, kao i zaštitnik unutrašnje nemačke kulture od evropskog idealizma. Sledio je nemačke mislioce XIX veka, kao što su Paul Anton de Lagarde i Houston Stewart Chamberlain, koji su bili zagovornici superiornosti germanske rase i ideološki prethodnici nacizma.

Tokom rata prekinuo je rad na „Čarobnom bregu" kako bi učestvovao u „ratu pomoću oružja misli". U seriji svojih eseja, on istražuje same osnove svoje filozofije i uporno i snažno brani Nemački Rajh. Zbog suprotnih stavova, posvađao se sa bratom Hajnrihom, ubeđenim pacifistom, republikancem, kosmopolitom i kritičarem Imperije. 1920-tih Man je transformisao svoje stavove i od ubeđenog pobornika autokratije postao pristalica Vajmarske republike, snažni protivnik nacističke ideologije, pa se samim tim pomirio sa bratom, ali njihovi odnosi više nikada nisu bili bliski, što svedoči o žestini prethodnog sukoba, a samim tim i o dotadašnjoj Tomasovoj odanosti nemačkom kajzeru Vilhelmu II.

Sada smo došli do razrešenja simpatija prema Peperkornu, koje u „Čarobnom bregu" pokazuje mladi Hans Kastorp. Peperkorn se ubija i nestaje sa scene zauvek, okončavajući time jednu epohu.

Pošto smo nedvosmisleno utvrdili da je Peperkorn predstavnik kraljevskih porodica, koje u novim vremenima nestaju i ustupaju svoje mesto novim formama vladavine, postavlja se očigledno pitanje: koga, onda, predstavljaju Setembrini i Nafta.

Italijan Setembrini je neskriveni mason, pobornik prosvećenosti i ideja napretka i postepenog progresa čovečanstva. „I gospodin Setembrini nastavi da sa toplinom govori o idejama ove svetske lige, koja se rodila u Mađarskoj, i čije će ostvarenje... obezbediti masonima moć da odlučuju o sudbini sveta. On uzgred pokaza pisma koja je po ovom pitanju primio od stranih masonskih veličina, svojeručno pismo Velikog Majstora Švajcarske, brata Kartije La Tanta, 33°, i poče da objašnjava projekat po kojem će veštački jezik esperanto postati univerzalni jezik Lige. U svojoj zagrejanosti, on se uzdizao u sfere visoke politike... i procenjivao izglede revulicionarne republikanske misli u svojoj otadžbini, u Španiji, u Portugaliji... Tamo stvari nesumnjivo sazrevaju i ulaze u poslednju fazu. Neka ga se seti Hans Kastorp ako u najskorijem vremenu dođe tamo do burnih događaja." („Čarobni breg")

Nasuprot njega nalazi se predstavnik jezuitskog krila, Nafta, zastupnik drugačijih gledišta na svet. Nafta je, na primer, protivnik klasičnog vaspitnog ideala, protivnik je retorsko-literarnog duha evropskog školskog i pedagoškog sistema i njegove gramatičke-formalističke otužnosti. Dakle, otvoreni protivnik jednog od glavnih oruđa kojim se služi Setembrinijevo društvo (a koje je, uzgred budi rečeno, samo preuzelo ovaj recept indoktrinacije upravo od jezuita, tako da se ovaj sukob na polju obrazovanja može shvatiti i kao borba za prevlast nad umovima mladih ljudi). „Međutim, ono obrazovanje i vaspitanje, koje je narodu potrebno u borbi protiv trule buržoaske vladavine, narod već odavno traži na drugim mestima, a ne u prinudnim ustanovama kojima upravlja državna vlast, i već i vrapci na krovovima cvrkući da naš tip škole uopšte, onakav kakav se razvio iz manastriskih škola srednjeg veka, predstavlja smešnu starudiju i anahronizam, tako da niko na svetu više ne duguje za svoje obrazovanje zahvalnost školi, i da je slobodna, ničim neometana nastava preko predavanja, izložbi, kinematografa itd, daleko bolja od svake školske nastave." („Čarobni breg")

Nažalost, ovde nemamo mesta da se naširoko bavimo svim gledištima i da u tančine ulazimo u sadržaj i smisao bogate simbolike ovog dela. Ali, navedimo još neke primere, čisto kao ilustraciju, ali i podsticaj da pažljivije čitamo napisana dela, da ne srljamo u zaključke podstaknuti zvaničnim gledištima i da se potrudimo da sami pronađemo istinu. Nije li upravo problem celokupnog školskog sistema u tome što od svih nas stvara najamne radnike, što je tako ustrojen da od nas traži unapred spremljene odgovore kako bi nas ocenio pozitivnom ocenom i prosledio društvenom sistemu u kojem će nas na osnovu upravo tih ocena procenjivati.

„Nauka je vera, kao i svaka druga... Zar, na primer, ideja o materijalnom svetu koji postoji samo za sebe nije najsmeonija od svih pretpostavki? Pa ipak, svaremena nauka o prirodi, uzeta kao dogma, živi samo i jedino od metafizičkih pretpostavki da su oblici saznanja naše organizacije - odnosno da su prostor, vreme i kauzalnost, u kojima se ogleda svet pojava - realni odnosi, koji postoje nezavisno od našeg saznanja. Ta monistička tvrdnja je najprostija bestidnost koja je duhu ikad prinešena. Prostor, vreme i kauzalnost, to na monističkom jeziku znači: razvitak - u tome leži centralna dogma one slobodnomislilačke ateističke lažne vere, kojom se želi obesnažiti Prva knjiga Mojsijeva, s tim da se nasuprot nje stavi zaglupljujuća bajka prosvećenog znanja.. Empirizam!." („Čarobni breg")

Zar obrazovanje ne treba da posluži ličnom samouzdizanju, ličnoj potrazi za istinom? Ali, ne! Nas u školama ne upućuju na put istraživanja, već nas spremaju za radna mesta. Kada je celokupan sistem tako ustrojen, kada nije bitno znanje već ocena, svaka želja za sopstvenim putem, svaka individualna potraga osuđena je na marginu, na izopštenje. Upravo zato, Tomas Man je radnju ovog romana smestio u sanatorijum, pošto su pitanja intelektualne potrage uvek blisko povezane sa „bolešću", odnosno sa onim stanjem koje se razlikuje od svakodnevne halabuke, jer pojedinac ponire u sebe i ponirući otkriva bezdan, iz kojeg mu, na sasvim neobjašnjiv i protivrečan način, do svesti dopiru delići istine. Istina se otkriva samo čoveku izvan sistema.

„Bolest je u najvećoj meri čovečna, usprotivi se odmah Nafta, jer biti čovek znači biti bolestan. U stvari, čovek je suštinski bolestan, ali ga upravo bolest čini čovekom, i ko hoće da ga učini zdravim i da ga navede da sklopi mir sa prirodom, „da ga vrati prirodi" (iako u stvari nikada nije bio prirodan), taj, kao i sva današnja propaganda što propoveda preporod, sirovu biljnu ishranu, vazdušne banje, sunačna kupanja itd. - dakle svako ugledanje na Rusoa - ne teži ni za čim drugim nego da čoveka obeščoveči i poživotinji..." („Čarobni breg")

Već je navedeno da je Tomas Man bio pod snažnim Ničeovim uticajem, koji je oblast duha uvek blisko povezivao upravo sa bolesnim stanjem.

„Jednom rečju, to znači postoji neka alhemijsko-hermetička pedagogika, transsuptancijacija, i to naviše, neko uzdizanje... Ali, naravno, materija koja treba da bude sposobna da se uzdigne, da se spoljnim uticajima pokrene i potisne ka nečem višem - mora imati sama u sebi nekih kvaliteta. A ono što sam ja imao u sebi... to je da sam poodavno bio u prisnom odnosu sa bolešću i smrću..." („Čarobni breg")

Zaplet Šopenhaurove filozofije, kao i zaplet svih dobrih knjiga, zasnovan je na kontrastu i opoziciji, i u književnosti Tomas Man se gotovo doslovno držao ovog modela. Pravio je opozicione parove na različitim nivoima, sukobljavao umetnost i moral, umetnost i civilizaciju, kulturu i društvo, genijalnu bolest i zdravu glupost. Sve fantazije njegovih protagonista prolaze kroz zabranjene želje, ljubavi i smrt, i neizostavnu bolest, a upravo tu se ogleda sva dubina Ničeovog uticaja u Manovim delima, posebno Ničeovo gledište na raspadanje i povezivanje bolesti i kreativnosti. Otuda simbolično „uzdizanje" Hansa Kastropa u uvodu „Čarobnog brega" i njegovo otkrivanje kreativnosti u središtu bolesti.

„Dualizam, antiteza, to je pokretni, strasni, dijalektički, oštroumni princip. Duh je isto što i podela sveta u dva neprijateljska tabora." („Čarobni breg")

Tako se i rat prikazuje kao produkt sukoba između dva tajna društva, dve ideologije koje uopšte nisu tako različite kako se na prvi pogled čine, što se u romanu i vidi, jer se stavovi njihova dva predstavnika, Setembrinija i Nafte, prepliću i često je teško prepoznati koji od njih dvojice govori. Smisao njihovog sukoba možda i nije ideološki, već čisto praktični. Borba za vlast. Nafta otvoreno govori o neophodnosti rata, čak i strahovitog terora, jer je on, po njemu, neophodan radi čovečanstva: „.... Grgurove su reči: „Proklet da je čovek koji neće da okrvavi svoj mač"... Proleterijat je prihvatio Grgurovo delo, u njemu je obnovljena Grgurova revnosna služba bogu i on, kao ni veliki papa, neće smeti da zaustavi svoju ruku pred krvoprolićem. Njegov zadatak je da uspostavi teror radi spasa sveta i da postigne Spasiteljev cilj: život u bogu, bez države i bez klasnih razlika." („Čarobni breg")

Već je naveden citat iz romana u kojem Setembrini otvoreno podseća Hansa Kastorpa da ga se seti ukoliko uskoro dođe do nemira u nekim državama, čime sasvim jasno ukazuje na umešanost njegovog tajnog društva u krojenje svetske politike.

Duša Hansa Kastorpa nalazi se na razmeđu između ove dve struje, podeljen i razjedinjen, pokušava da spozna šta je istina i da li ju je moguće spoznati. Da li je čovek uopšte skrojen da bi spoznao istinu i ako jeste, može li do nje prodreti kroz izmaglicu laži kojom ga okružuju? „Čovek je u životnoj opasnosti - đavo i desno i levo, kako do đavola da se izvuče." („Čarobni breg") A kada Hansova velika ljubav, udata madam Šoša („U dahu kojim ga je okrznula prolazeći, on stoji, lud od sreće koji mu stvara taj susret, a i zato što je jedna reč iz njenih usta... bila upućena direktno njemu"), koja veoma malo vremena provodi kod kuće, već se uglavnom leči po evropskim sanatorijumama, iako, zapravo, ne boluje u pravom smislu te reči, ni od čega, već je njeno lutanje samo simbolično prikazana potraga na nečim, za smislom koji joj stalno izmiče, kada ona zauvek ode iz sanatorijuma u Davosu, ostavljajući mu kao jedinu uspomenu malu, uokvirenu staklenu pločicu, koju je trebalo držati prema svetlosti da bi se na njoj nešto videlo - zapravo, rendgentski snimak njenog stomaka - Hans Kastorp gubi sve iluzije i odlazi kao dobrovoljac u rat. Nije on ništa spoznao, nije se transformisao, kako to uobičajeno sugerišu u recenzijama! Pa kakva je to spoznaja, rešiti da idete da ubijate druge ljude?! Ne, on je prosto pao u depresiju, stigao do krajnje granice svojih mogućnosti i rešio da na najprihvatljiviji način okonča svoj život. On se predaje i vraća u ravnicu, gde doživljava sudbinu kao i svi ljudi koji teže višem duhovnom životu ali ostaju zarobljeni u ovom svetu: „Sumrak, kiša i prljavština, požarno crvenilo mutnog neba koje neprestano bruji od teške grmljavine. Vlažni vazduh je ispunjen i iskidan oštrom pesmom, besnim urlanjem kao da liju svi psi pakla, urlanje koje se svršava rasprskavanjem, šikljanjem, lomljenjem i požarom, ječanjem i kricima, treštenjem truba koje samo što ne prsnu, i udaranjem doboša koji sve brže i brže daju znak za juriš... To je ravnica, to je rat." („Čarobni breg")

Hans Kastorp je bio samo još jedan u nizu zanesenjaka, koji su živeli u iluziji da je moguće otkriti istinu, postići neki viši život i ostvarti savršenu i čistu ljubav.

„Avanture krvi i duha, koje su tvoju jednostavnost uzdigle, dopustile su ti da u duhu proživiš ono što fizički po svoj prilici nećeš preživeti. Nailazili su trenuci kad si zamišljao da vladaš i kad ti je iz smrti i telesnog sladostrašća san o ljubavi zagrevao dušu. Da li će se i iz ove svetske svečanosti u čast smrti, iz ove opake grozničave vatre koja sad svuda unaokolo zahvata večernje nebo, takođe jednom uzdići ljubav?" („Čarobni breg")

1929. godine Tomas Man je dobio Nobelovu nagradu za književnost, za roman „Budenbrokovi". Sada, već kao transformisani demokrata, pobornik Vajmarske republike, kao čovek koji se odrekao ideologije od pre Prvog svetskog rata, Man dobro uočava sve opasnosti nacizma i zato sve više istupa u javnosti protiv njega.

Početkom 1930-tih, Man je objavio javni „Apel zdravom razumu", pokušavajući da upozori javnost na ogromnu pretnju koju predstavlja nacizam, ali glas razuma u opštem ludilu je kao glas vapijućeg u pustinji. 30. januara 1933. godine predsednik Nemačke, feldmaršal Paul fon Hindenburg, imenovao je Adolfa Hitlera za kancelara. Tomas Man je već u februara iste godine krenuo u jedno od svojih putovanja Evropom, želeći da održi predavanja u Amsterdamu, Briselu i Parizu, ali se više nikad nije vratio. Uskoro su mu nacisti oduzeli nemačko državljanstvo i zabranili knjige, a univerzitet u Bonu mu je oduzeo počasni doktorat koji mu je dodeljen posle Prvog svetskog rata.

Do 1938. godine živeo je u Švajcarskoj, a onda se sa ženom preselio u Sjedinjene američke države, gde će i ostati do kraja Drugog svetskog rata. Tokom rata njegov život bio je prepun aktivnosti: aktivno je pomagao izbeglicama iz Evrope; služio je kao konsultant o nemačkoj književnosti pri Kongresnoj biblioteci; držao predavanja u mnogim američkim gradovima i apelovao na nemački narod preko britanskog radia BBC.

1943. godine umro je jedan od najvećih svetskih naučnika, Nikola Tesla, Sovjetska Crvena armija je pobedom kod Staljingrada prisilila nemačku Šestu armiju na kapitulaciju i time izvojevala jednu od presudnih bitaka tokom Drugog svetskog rata, a Tomas Man je objavio četvorotomno delo na kojem je radio preko deset godina, „Josif i njegova braća". Sažeto posmatrano, Man u ovom delu tumači staru biblijsku priču kao arhetipsku priču o naprednom pojedincu unutar zajednice, kojeg zajednica izopštava da bi mu se posle obratila kao jedinom spasitelju. Iako je ovo delo zasnovano na naučnoj studiji i istoriji, ovo nije istorijski roman, delo je prožeto ironijom i humorom, svešću o nužnosti modernizacije. Man je želeo da napiše mit svoga vremena i podstakne svoju generaciju u veri u moć ljudske kreativnosti i intelekta.

1947. godine objavio je „Doktora Fausta". Ovo je duboko pesimistična knjiga, jetka optužba njegove nekadašnje domovine, koja je, poput dr Fausta, napravila pakt s đavolom. U ovoj fikcijskoj biografiji Man piše o umetniku, nemačkom kompozitoru Adrian Leverkuhn-u - pošto je muzika, po Manovom mišljenju, umetnost najbliža dekadenciji, bolesti i smrti. Usamljeni, otuđeni junak romana, govori o iskustvima svoga vremena kroz muziku, a priča o kompozitoru je priča o nemačkoj kulturi u dekadama pre Drugog svetskog rata, preciznije, priča o kolapsu tradicionalnog humanizma i pobede mešavine sofisticiranog nihilizma i varvarskog primitivizma.

Manov stil je pomalo kitnjast, karakterističan po obilju podataka, ironičnom humoru i parodiranju; njegova kompozicija je suptilna i na mnogo nivoa, fantastično realistična na jednom nivou, a ipak, nosi u sebi duboki simbolički smisao. Njegovim delima nedostaje jednostavnost, te stoga i nisu za svakog čitaoca.

1952. godine Man se sa suprugom vraća u Evropu, u Švajcarsku, nastavljajući život u selu kraj Ciriha, u kojem je živeo u periodu pre Drugog svetskog rata.

1955. godine odlukom saveznika, Savezna Republika Nemačka ponovo je dobila suverenitet, 18. aprila umro je Albert Ajnštajn, a nedugo za njim, 12. avgusta, dva meseca nakon proslave 80. rođendana, umro je i Tomas Man.

„U oblast njegovih studija oduvek su spadali oni tamni i prostrani predeli ljudske duše koji se naziva podsvest, premda bi bilo bolje rečeno nadsvest, pošto iz tih sfera dopire na mahove neko znanje koje daleko prevazilazi svesna znanja pojedinca i navodi na misao da bi mogli postojati neki odnosi i veza između najnižih, tamnih regiona pojedinačne duše i jedne sveznajuće univerzalne duše." („Čarobni breg")

Branislav Nušić


„Moj humor izazivajući smeh na usnama ublažava surovost života." (Branislav Nušić)

Krajem XIX veka u Srbiji se vodila bitka između starog doba, koje je nestajalo i novog, koje je tek nadolazilo. Stari sistemi su se urušavali, a novi tek formirali. Borba se vodila na svim frontovima, pri čemu su tradicionalisti ostajali u defanzivi, odbijajući da se prilagode novim vremenima koja su nezaustavljivo dolazila, a novi ljudi, sa novim pogledima i idejama, bez ustručavanja težili su osvajanju novih vrhova i rušenju starih i nepodesnih metoda. Politička i društvena uzavrelost trajala je više decenija, a čini se da ni danas nije okončana.

Na polju književnosti, realizam je počeo da zamenjuje romantizam. Trojica najpopularnijih ruskih pisaca u ovom periodu, Černiševski, Turgenjev i Gogolj, jasno su oslikavala i sveukupne podele tadašnjeg društva. Černiševskog je sledio i poštovao krug oko Svetozara Markovića, Turgenjev je predstavljao omiljeno štivo intelektualnih krugova, a Gogolj je bio jedan od idola celokupne srpske omladine. Najpopularniji pisac tog vremena, a ujedno i najneposrediniji Gogoljev sledbenik u Srbiji bio je Milovan Glišić.

„Kako bi onda komediograf, sa pretenzijama da bude hroničar svoga doba, mogao ili smeo izbeći da se ne potčini toj opštoj pojavi, a kako tek, kao što je slučaj kod Sumnjivog lica, gde pisac, pod neposrednim uticajem Gogoljevim, hoće da ismeje našu tadašnju birokratiju?" (Branislav Nušić)

Osamdesetih godina XIX veka, gotovo svi radovi mladog pisca, Branislava Nušića, našeg najvećeg komediografa, bili su pod Gogoljevim uticajem: „Narodni poslanik", „Protekcija", a naročito „Sumnjivo lice", koje je nastalo pod direktnim uticajem „Revizora".

Branislav Nušić se rodio 8. oktobra 1864. godine u Beogradu kao Alkibijad Nuša, u cincarskoj trgovačkoj porodici, od oca Đorđa i majke Ljubice. Porodica se ubrzo preselila u Smederevo, gde je Nušić završio osnovnu školu i prve dve godine gimnazije, ali je maturirao u Beogradu. 1882. godine, kada je napunio osamnaestu, zakonski je promenio ime u Branislav Nušić. 1884. godine je diplomirao prava u Beogradu.

Nušićevo stvaralaštvo neki dele na tri razdoblja: period vladavine Milana i Aleksandra Obrenovića, zatim period između 1903. i 1918. godine i period od kraja Prvog svetskog rata do njegove smrti. Drugi ga, međutim, smatraju piscem dve epohe realizma: klasičnog (osamdesete godine XIX veka, sa istaknutim delima - „Narodni poslanik"i „Sumnjivo lice") i socijalno angažovanog (tridesetih godina XX veka, sa delima - „Pokojnik", „Ožalošćena porodica").

Sa devetnaest godina napisao je svoju prvu komediju - „Narodni poslanik", koja je naišla na pohvale i podršku najuglednijih književnika, ali je ipak trinaest godina ležala u fioci i nije postavljana na repertoar, jer se nije dopala Aleksandru Obrenoviću, koji je ocenio da predstavljala „ruganje borcima za parlamentarizam." U njoj je verno opisao izbornu borbu u kojoj se ne biraju sredstva: koriste se kaži, intrige, klevete, uhođenja, kupovina glasova... Glavni junak je pro-vladin kandidat, gazda Jevrem, koji ne mari za interese naroda, već se kandiduje radi lične koristi. Jedna od najupečatljivijih scena jeste ona u kojoj Sreta uči Jevrema kako da se ponaša u Narodnoj skupštini:

„SRETA (jednim glasom): Tako je! (drugim glasom) Nije tako! (prvim) Jeste! (drugim) Nije! (prvim) Vi, dok ste bili na vladi, upropastili ste ovu zemlju! (drugim) Ćutite vi, izdajnici. (prvim) Ko je izdajnik? (drugim) Ti! (prvim) A ti si lopov i hulja! (svojim glasom) Pljus! Pljus! (šamara po vazduhu dok i samog Jevrema ne ošamari. (zatim zvoni silno) Mir, mir, gospodo! Molim, čuvajte dostojanstvo ovoga doma! Umoljava se gospodin poslanik koji je opalio šamar ovome drugome gospodinu poslaniku da trgne šamar natrag. Skupština prima k znanju ovaj šamar i prelazi preko istoga na dnevni red!

JEVREM (za sve vreme sa čuđenjem ga posmatra): Šta ti je?

SRETA: Pa hoću brate, da ti potpuno predstavim Skupštinu. Posle svakog značajnijeg govora mora da se larma. Jedni viču: "Tako je!" drugi: "Nije!" Pa onda jedni viknu: "Ti si izdajnik!" A drugi: "Ti si lopov!" Pa onda jedan poslanik opali drugome šamar, i onda se pređe na dnevni red."

Nušić već u svojoj prvoj drami pokazuje određene postavke kojih će se držati i u ostalim delima: iako je reč o komediji, neki likovi nisu komični (to je obično mladi, zaljubljeni par prema kojima pisac pokazuje blagonaklonost i postavlja ih kao neki vrstu ideala); delo se zasniva na komediji zabune, a likovi potiču iz patrijahalnog ambijenta u maloj, malograđanskoj sredini

„Ako ste kadgod pažljivije posmatrali sve što biva oko vas, ako ste se pogdekad upustili i udubili u odnose koji regulišu život jednoga društva i pokrete koje izaziva taj regulator - vi ste morali zapaziti da se, kroz život svakoga društva, jasno beleži jedna jaka i ravna linija. Tu liniju ispisali su obziri, tradicije, malodušnost, duhovna nemoć i sve one druge negativne osobine čovekove pod kojima se pojedinci guše, a društvo nemoćno predaje učmalosti." (Branislav Nušić)

Nušić je smatrao da se samo izuzetni pojedinci uzdižu iznad ili spuštaju ispod te linije. Iznad se dižu oni koji ne čekaju da se društveni termometar zagreje, već se greju sami, iznutra, pomoću svojih duševnih moći. Među ove ljude Nušić smešta istaknute državnike, finansijere, vojskovođe, umetnike, naučnike... koji u svojim delima pronalaze velike pokrete duše, velika uzbuđenja i velike emocije. Ali, isto tako, ove duboke emocije pronalaze i oni koji se spuste ispod zamišljene društvene linije: „Razbojnik preživljuje najveću meru uzbuđenja kad zariva krvav nož u grudi svoje žrtve; provalnik dršće i strepi pred sudijom; bludnica pati pod žigom prezrenja, a odmetnik pod vešalima preživljuje celu gradaciju od bola i griže pa do samoodricanja i apatije."

Ovim obrazlaganjem Nušić pokazuje svoje malo poznato lice, a to je pronicljivo shvatanje ljudske psihologije i društvenih odnosa. On, dalje, navodi da su osobe iznad i ispod linije najčešći junaci pisane reči, jer pisci lako pronalaze inspiraciju u ovako bogatom materijalu koji obiluje emocijama, mislima, uzbuđenjima.

Nušić se opredelio za drugi izvor. On pronalazi nadahnuće upravo u maloj sredini i među onim ljudima koji robuju zastarelim tradicijama i čije je biće sazdano iz malodušnosti, jer nemaju ni snage ni hrabrosti da se odvoje od ravni života. To je ona sredina u kojoj je događaj kada se sazna da je „Mila čika-Stevina napustila muža. Ju, ju, ju, - gruva se cela familija u grudi - šta će svet kazati!. I eto, to je emocija koja uzbuđuje celu jednu porodicu, no toj uzbuđenosti ne leži toliko razlog u tome što je Mila napustila muža, koliko u onome - šta će svet kazati."

„NINKOVIĆ: Ima li gospođa ljubavnika?

ŽIVKA (iznenađena i uvređena): Kako? Ja, pa za kakvu vi mene držite?

NINKOVIĆ: Ja sam vam unapred rekao da je pitanje vrlo delikatno, ali, ako želite da budete otmena dama, in fam di mond, vi morate imati ljubavnika.

ŽIVKA: Ali ja sam poštena žena, gospodine!

NINKOVIĆ: Ekselan! Pa to je baš ono što je interesantno, jer kad nepoštena žena ima ljubavnika, to nije više interesantno.

ŽIVKA: No, samo mi još to treba.

NINKOVIĆ: Ja vas uveravam, gospođo, da samo tako možete biti otmena dama, dama od položaja, in fam di mond, ako igrate bridž, ako pušite, i ako imate ljubavnika..." („Gospođa ministarka")

Život sredine ogleda se u postupcima, navikama, načinu mišljenja, specifičnosti govora. Nušić je odabirao one karaktere koji najbolje oslikavaju sredinu iz koje dolaze. Pored toga, koristeći se karakterističnostima glumaca, on se dodatno pomagao u oblikovanju likova, čineći ih tako ukorenjenijim i realističnijim. Tako je lik Jovanče Micića („Put oko sveta") formirao prema tada popularnom komičaru Iliji Stanojeviću, lik Živke („Gospođa ministarka") je kreirao prema čuvenoj glumici Žanki Stokić, a lik Tome („Svet") je stvoren prema Savi Todoroviću, koji se isticao kao graditelj sugestivnih patrijahalnih ličnosti. Nušić je nalazio u ovim glumcima ono što je kod njih najistaknutije i davao im u svojim komedijama upravo onakve karaktere u kojima će njihove osobine i talenat naći svoj najpotpuniji izraz, a sami likovi dobiti na uvrljivosti.

1885. godine Nušić se nalazio na redovnom služenju vojnog roka i tako kao član redovne jedinice učestvovao u Srpsko-bugarskom ratu.

Revoltiran što u pogrebnoj povorci Mihaila Katanića, heroja iz Srpsko-bugatskog rata, nije bio ni jedan državni zvaničnik, napisao je satiričnu pesmu „Dva raba" za tadašnje opoziciono glasilo „Dnevni list" i bio osuđen na dve godine robije. U zatvoru piše komediju „Protekcija", podstaknut sopstvenim slučajem, kada je zahvaljujući svojoj dovitljivosti slagao upravnika da je ministrov rođak i tako sebi obezbedio povlašćen tretman.

Po izlasku iz zatvora dobio je konzularnu službu, koju će obavljati oko desetak godina i tokom koje će boraviti u Bitolju (gde se i oženio), Serezu, Solunu, Skoplju, i Prištini.

1888. godine je završio komediju „Sumnjivo lice". Tekst je odneo tadašnjem upravniku „Kraljevskog srpskog narodnog pozorišta" u Beogradu, Miloradu Šapčaninu.

„Čitaocima ne može biti poznato osećanje mladog pisca kad pođe da čuje sudbinu svoga komada... Jedno neodređeno i nejasno uzbuđenje nosilo me je uz mnogobrojne stepenike u Narodnom pozorištu, u kancelariju upravnikovu, koja je tada bila gore, pod krovom, iza današnje treće galerije. Ja sam, preskačući po tri stepenika, zamišljao svoj komad već podeljen, video sam već probe, mnogobrojne probe, glavnu probu, video sam publiku u ložama i parteru i očekivao sam sa strepnjom da se da prvi znak i da se digne zavesa. Sve sam ja to preživeo penjući se uz sto i dvadeset i sedam stepenika, koliko ih je upravo bilo odozdo pa do upravnikovih vrata. Ovaj tačan broj stepenika su utvrdili zajedničkom saradnjom mladi i beznadežni pisci." (Branislav Nušić)

Iako se upravniku delo veoma svidelo, on ga je očinski posavetovao da ga spali! Dva ili tri puta u komadu se spominje reč - dinastija, i to ne mnogo pažljivo i lojalno. Nušić se vratio kući i stavio rukopis u fijoku, čekajući neka povoljnija vremena.

Kada je 1893. godine na mestu upravnika Narodnog pozorišta Šapčanina smenio Nikola Petrović, Nušić je ponovo ponudio „Sumnjivo lice". S obzirom da je Petrović bio istaknuti član Napredne stranke, koja se zalagala za slobodu javnog izražavanja, čime je udahnula svež dah celokupnom društvu, koje se iznenada pokenulo i živnulo, Nušić je očekivao da će njegova komedija naići na povoljniji prijem nego kod prethodnog upravnika. Petrović je bio oduševljen delom, pričao je Nušiću kako se po ceo dan smejao sećajući se pojedinih delova i posavetovao je pisca da svoje delo - spali! „Znate, ne volim da se nađe u mojoj fioci; mator sam da idem u apsu."

1900. Branislav Nušić smenjuje Petrovića na mestu upravnika Srpskog narodnog pozorišta. Želeo je da omogući piscima da na scenu postave smelija dela, verujući da će to dati maha izvornoj drami i da će slabiji pisac izvući konsekvence iz svoga neuspeha, a bolji i jači se ohrabriti i podstaći. Ako ikad, sad je bilo vreme za „Sumnjivo lice". Ali, Nušić kao upravnik, sledi stope svojih prethodnika i ne stavlja delo Nušića kao pisca, na scenu.

Od vatrenog opozicionara postao je čovek režima, više se nije bavio društvenom kritikom već se okrenuo niskoj, vulgarnoj i lakoj zabavi.

Od 1905. godine pisao je tekstove za „Politiku", pod pseudonimom „Ben Akiba".


1913. godine organzivao je pozorište u Skoplju, da bi 1915. godine, zajedno sa srpskom vojskom prešao Albaniju. Pre polaska, napravio je selekciju i pobacao jedan deo nedovršenih rukopisa i beležaka, a sve što je dovršeno ili bar detaljnije skicirano, poneo sa sobom. Do Prištine, dokle se bežalo železnicom, sa sobom je nosio rukipise teške gotovo petnaest kilograma. Ali, pošto se od Prištine do Prizrena moralo ići pešice, bio je prinuđen da napravi novu selekciju. Među odbačenim rukpisima našlo se i „Sumnjivo lice". Sa sobom je poneo rukopise koje je smatrao najdragocenijim, dok su oni odabečni ostali u Prištini, u kući arnauta kod kojeg je stanovao. Ipak, stigavši u Prizren, on shvata da su mu rukopisi prveliki teret i zato ih skirva na tavanu, kod neke srpkinje.

Kada se završio Prvi svetski rat, Nušić je odmah otišao u Prizren po svoja dela, gde saznaje da su Bugari, premećući srpske kuće u potrazi za oružjem, otkrili rukopise, skrivene pod patosom na tavanu, i spalili ih. Pošto mu je za vreme izbeglištva umro otac u Prištini, poslao je svoju suprugu u ovaj grad da potraži njegov grob. Prolazeći kroz prištinske ulice, ona se sretne sa onim arnautom u čijoj su kući kratko boravili tokom povlačenja srpske vojske, koji joj je rekao da je sakupio rukopise koje je Nušić pobacao i sačuvao ih. Tako je preživelo i „Sumnjivo lice", delo koje je napisano 1888, ali je na scenu postavljeno tek 29. maja 1923. godine.

U poslednjoj deceniji svog života, Branislav Nušić ponovo postaje opozicionar, a kao pripadnik Narodnog fronta javno govori protiv fašizma. 10. februara 1933. godine postao je redovni član Srpske kraljevske akademije, a pristupnu akademsku besedu posvećuje Sterijinom radu.

On je žarko želeo da bude dramski pisac, ali njegove drame nisu dugo opstajale na sceni. Drame kao „Knez Ivo od Semberije" i „Hadži-Loja" odigrale su svoju nacionalnu ulogu u svom vremenu, dok je „Danak u krvi" bila popularna samo na kratko i to kod najzaostalijeg dela stanovništva.

Nušić će ostati upamćen kao vrhunski komediograf koji je u svojim delima oslikao sve mane društva u kojem je živeo. On u nekim bitnim segmentima ne sledi tradiciju starijih pisaca, njegova Srbija nije seljačka već građanska i birokratska. Iako je porodica centar zbivanja, ona nije toliko okrenuta prošlosti, ona se bavi sadašnjošću i praktičnim pitanjima. Dve centalne teme, sile koje pokreću njegove likove su vlast i novac. „Narodni poslanik", „Sumnjivo lice", „Pokojnik", „Ožalošćena porodica", „Gospođa ministarka"... i danas se nalaze na redovnom repertoaru pozorišta.

Iako se trudio da postane ozbiljni dramski pisac, baveći se tragičnim i velikim temama, njegov genije se krio na drugoj strani. Verovatno otuda što je komedije pisao brzo i lako, nije ih dovoljno cenio. I na njegovom primeru još jednom vidimo kako se životni i lični smisao ne moraju poklapati.

19. januara 1938. godine, umro je u Beogradu u 74. godini života.

Branko Radičević - Biografija


Branko Radičević bio je po rodjenju Brodjanin i Slavonac a po detinjstvu i mladosti Zemunac i Sremac. Otac mu je bio u Brodu carinski cinovnik i tu se Branko 18. marta 1824 rodio. Godine 1830 premesten je pak Todor Radicevic iz Broda u Zemun. Sa sobom je doveo i Branka, koji je tada tek sest godina imao.I tu u Zemunu proveo je Branko najlepse svoje doba. Ono detinjstvo u kom se ne zna ni za brige, ni za nevolje, u kome se skace i trci, zivi u vetar i ne misli na svet. U tom dobu posao je oktobra 1830. godine u osnovnu skole, koje je prota zemunski Jeftimije Ivanovic vrlo digao i u srpskom duhu drzao, a Vasilije Vasiljevic nadairao, U ovod dobu poceo se Vasiljevic za ”jotu” zagrevati, koja je bila najveci greh protiv dotasnjeg pravopisa. Branko je isao u skolu ne znajuci da u Zemun Vuk Stefanovic cesto dolazi, tu kod Vasilija Vasiljevica rucava,da je poceo kupiti narodne pesme i 1818, izdao recnik srpskog jezika. Mozda mu je koji put u oci upao sakati covek sa crvenim fesom, kome je drugu nogu stula zamenjivala. Branko je u to doba bio 7-8 godina star a Vuku je bilo oko 45.

Starima i konzervativnim zemuncima se on nije dopadao. Hteo je ”rusiti” pravoslavije i debelo ”jer” i uvadjati neku jotu. Ali kolonija jotovaca bivala je sve veca. Vasa Vasiljevic ugledan trgvac, radio je na njenom sirenju i sa zemunskom Kosavom osecao e neki dah novog vremena i tanki miris ”jote”.

U ovome prelomu proveo je Branko Radicevic u Zemunu, ne imajuci ni pojma cemu se ljudi bore i kakve se ideje u mestu i narodu sire. Jota je bila u skoli zabranjena i tesko ucitelju, koji bi se usudio da na crnu tablu napise ”jotu” i djacima kaze, da taj kratki rec, ta velika ”zapjati” znaci pocetak novog doba u knjizevnosti, rekao bi covek u zivotu srposkog naroda. U jednoj satnici, koju u pocetku nije niko ozbiljno uzimao, lezala je klica velike ideje, preporodjaja knjizevnosti, tako reci svetskog dogadjaja. Srpski narod pocinje prvi put gubiti pamcenje. Od Kosova je sve tubio a nista nije zaboravljao, ali je u doba Branka u Zemunu, poceo zaboravljati stari rusko-slovenski jezik i pravopis i uvidjati svoj jezik i knjizevnost-da ga svi razumu.

Sve se to u Zemunu zbivalo, kada je carinski sluzbenik Todor radicevic u zemunski ”kontumac” (danasnji varoski perivoj pred gimnazijom) pregledao robu sa Balkana i odmerivao carinske takse a u Nikolajevskoj skoli njegov sin Aleksa, kasnije Branko, u skamijama slusao kako ucitelj predaje predmete i trazi priliku da rasejane djake kazniti moze. Prut i batine bile su u to doba pedagoska sredstva, da se bolje pamti.

U srpskim,nemackim skolama zemunskim proveo je Branko punih pet godina (1830-1835) i naucio toliko da je otac njegov mgao pomisljati da ga u gimnaziju posalje. Od Zemuna pa do Karlovaca, gde je bilo gimnazije, moglo se za jedan dan stici kolima. Mogao je u Karlovce dolaziti i Branka nadzirati, koje je bez matere i slabunjav bio. Ruza,mati Brankova bila je 1. Aprila 1833 umrla, a od ovog doba bio je, tako reci,sam sebi ostavavljen.. Otac u sluzbi a mati u grobu.Pune dve i po godine bila je kuca Todora radicevica prazna, dok najposle i Branko iz Zemuna ne ode. To je bilo pocetkom 1835. Kada je prvi gimnazijski razred podje. I od ovog doba pa do Jula 1841 ostade Branko u Karlovcima, provodjajuci ferije u Zemunu. Potonje godine svrsi sesti razred i vrati se u Zemun, u kome duze istade. Na licu mu se pokazivalo bledilo i telesna slabost kao da je oca u brigu bacilo. Po savetu lecnika (mozda dr. Djordja Pantelica koji je u varosi fizik bio), resi se Todor Radicevic da Aleksu ne salje u VII razred, nego da ga ostavi da se godinu dana odmara. To je bilo od Juna 1841, godine do oktobra 1842. Zimu,prolece I leto ove godine proveo je Branko u Zemunu u odmoru, zauzet oko toga da se oporavi,osnazi I za tezi rad koji je predstojao spremi. Dobar zrak, kupanje u Dunavu, snazna jela I slatka sremska grozdja kao da se slabackom djaku pomogli.

U tome Todor Radicevic bude sluzbeno premesten u Temisvar I Branko morade sa ocem. U Karlovcima u ostalom i nije bili VII i VIII razreda. Tu u Temisvaru svrsi Branko sedmu i osmu gimnaziju, ili kako se onda govorili filozofiju (1843-1841).

Zatim ode u Bec i stade slusati prava, ali ih ne zavrsi.Proveo je tri godine na pravnom fakultetu ali sto je vise slusa, prava su mu se sve manje dopadala. Godine 1847. raskrsti sa pravima. U tom nastade onaj veliki narodni pokret koji 1848, izvrze u revoluciju. Skole budu pozatvarane i Brano se vrati kuci. Dodje u Karlovce a zatim u Zemun. I u jednom i u drugom mestu imao je prijatelja i skolskih drugova. Narocito ga je Zemun sa svojim velicanstvenim polozajem i blizinom Beograda privlacio. U Zemunu je bio poznata i mila osoba. Prosle godine (1847) stampao je on u becu prvu knjigu svojih pesama, dotle nepoznatim i slatkim jezikom. To je bio onaj jezik za koji se Vuk u Zemunu borio, kada je Branko u osnovnim skolama sedeo, a knjiga je bila stampana ovom ”jotom” od koje su se konzervativni ljudi uzasavali. Madjarska revolucija, narodni jezik,jota, Vuk i t. d. - svako je za seb bilo prevrat i gle, sad je poceo i Branko sluziti se tim odvratnim stvarima. Kud ce to odvesti?

U tom puce glas da je general Djura Danicic dobio bitku. Napisao je knjigu pod naslovom “Rat za srpski jezik”, kojom debelo jer I Hadzi-Svetic do noge bubu potuceni. Nova era nastupi, narodi se umirise i sve podje svojim starim redom.

Cudna je sudbina htela, da Branko i Vuk u Zemunu zajedno zive ne poznavajuci jedan drugog, da se kasnije poznadu i svaki u svom zapru srp. knjizevnosti nov pravac dade. Branko je u Becu bio cest gost Vukov a sa njime i Djurom Danicicem udarao temelje nove knjizevnosti. Mozda je bilo cestih razgovora i o Zemunu i o svom detinjskom dobu Brankovom i nevoljama Vukovim. U Zemunu je saranjena i mati Brankova kao i mati Todora Radicevica. Zna se gde su im grobovi. Na kamenima zapisana su imena. Ali do danas nije nista ucinjeno, da se kosti Ruzine prenesu na bolje mesto. I u zemunskom parku trebalo bi se Branka setiti. Carinski cinovnici ziveli su i stanovali onda u ”kontumacu” malom predgradju, zatvorenom zidovima. Tu je sva roba sa istoka istovarivana i po propisu neko vreme stajala. U tom prostoru proveo je Branko pet godina detinjstva,a u Vukovom zivotu videsmo kakve je pogrde on o istip prostorijama od Milosevih agenata bas u doba Brankova bavljenja u istima slusao. Vuka na jednom delu kontumaca pogrdjuju prijatelji Milosevi a na drugom Branko, decak od osam i po godina zauzet igranjem ili skolskim knjigama. Ali je Branko napustio i jedni i drugo i dosao do ”parlamentarije”, primamljen vikom i larmom, da vidi, kako ovog hromog coveka sa fesom na glavi svakojakoim imenima nepoznati ljudi nazivaju. To bi se moglo nazvati . Vuk i Branko u zemunskom kontumacu 1832. godine.

Džordž Vašington - Biografija


Zapovjednik kopnene vojske u vrijeme američke revolucije i kasnije prvi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Džordž Vašington rođen je 22. februara 1732. u okrugu Westmoreland, (država Virdžinija), kao najstariji sin Augutine Vašingtona, virdžinijskog plantažera, i Mary Ball Vašington. Nakon neredovnog školovanja u mesnoj verskoj školi Vašington se uglavnom sam obrazovao. U njegovim beleškama iz mladosti vidno je da se interesovao za geografiju, vojnu istoriju, agrikulturu, muziku. Istovremeno pokazivao je i sklonost ka jednostavnijim matematičkim problemima. Bio je odličan jahač i uživao je u robusnim sportovima i društvenim događanjima.

U dobi od 16 godina obitelj Fairfax (s kojom je bio u srodstvu) poziva ga da im pomogne premeriti njihovo veliko imanje zapadno od Blue Ridge planine. To putovanje pobudiće u njemu doživotni interes za razvitak zapadnih dijelova zemlje. U leto 1749. godine imenovan je službenim geodetom okruga Culpeper te će se u naredne dvije godine baviti geodetstvom radeći za mnoge zemljoposjednike na granici Virginije. Robert Dinwiddie, guverner Virdžinije, izabrao je Vašingtona da Francuzima uruči ultimatum u kojem je tražio od Francuza da svoje trupe drže podalje od doline rijeke Ohajo. Mladom glasniku također su data upustva da promatra jačinu francuskih snaga, lokacije njihovih utvrđenja i puteve kojim bi im iz Kanade moglo stići pojačanje. Nakon uspešno završene misije Vašingtonu, sada potpukovniku, naređeno je da predvodi odrede milicije koji će štiti radnike koji grade tvrđavu Forks kod rijeke Ohajo. Međutim Francuzi su napali radnike, osvojili tvrđavu (i preimenovali je u Fort Duquesne), a Vašington se povukao u kamp Fort Necessity čekajući pojačanje. Međutim iznenadni francuski napad prisilio ga je na predaju. Vašington je 1754. godine dao ostavku, ali se već naredne godine kao dobrovoljac prijavio u kamp britanskog generala Edwarda Braddocka. Nekoliko kilometara od Fort Duquesenea, Braddockovi vojnici su upali u zasedu koju su im pripremili Francuzi i domorodci. Braddock je podlegao ranama, a Vašington, koji se junački borio, zamalo je umakao smrti.

U 1755. godini u činu pukovnika imenovan je zapovednikom virdžinijske pukovnije, sa zadatkom da brani zapadnu granicu Virdžinije. Nakon smrti svog starijeg polubrata Lawrenca, Vašington je nasledio plantažu Mount Vernon. Velik rast ciena duvana tridesetih i četrdesetih godina XVIII. veka, kombinovan s njegovim brakom 1759. godine sa Marthom Custis najlepšom i najbogatijom udovicom u Virdžiniji, učinio ga je najbogatijim čovekom u Virdžiniji. Kada su se odnosi između britanske krune i kolonija počeli pogoršavati Vašington sve više sudeluje u političkom životu. U pukovničkoj uniformi Vašington se nalazi na poznatom Prvom kontinentalnom kongresu u Filadelfiji 1774., te ubrzo izjavljuje da će se - pređu li kraljevske vlasti u krajnost - proliti krv kao nikada pre u istoriji Amerike. Već nakon prvog sukoba kolonista i britanskih trupa (sukob između Massachusettsa i Britanaca) na predlog Džona Adamsa imenovan je 1775. godine zapovednikom vojske kolonista u ratu za oslobođenje i nezavisnost od Engleske (1775. - 1783.). I pored nekoliko vojnih poraza (1777. - 1778.) uspeo je očuvati poverenje Kongresa te 1781. prisiliti Britance na predaju u Yorktownu, uz pomoć Francuza koji su 1778. ušli u rat na strani Amerikanaca. Bez pomoći Francuza pobede koje je izvojevao Vašington bile su tako blizu poraza da je sudbina Amerike stalno visila o koncu. Nakon potpisivanja mira, a time i kraja građanskog rata Vašington 1783. podnosi ostavku Kongresu i vraća se na svoje imanje Mount Vernon gdje se četiri godine posvećuje zemljoradnji, eksperimentišući s novim metodama obrade i novim kulturama. Međutim sudeluje u donošenju ustava iz 1787. (rukovodio je Ustavotvornom skupštinom) i na učvršćenju jedinstva kolonija koje je dovelo do stvaranja Sjedinjenih Američkih Država. Godine 1788. godine izabran je za prvog predsednika Sjedinjenih Država.

Zbog stava prema starom savezniku Francuskoj (proglasio neutralnost Sjedinjenih Država u ratu Engleske i drugih država protiv revolucionarne Francuske), stvorio je snažnu opoziciju. Ipak ponovo je izabran za predsednika Sjedinjenih Država 1792. godine. Odbijajući treći mandat objavio je Oproštajnu poruku (Farewell Address) 1796. povlačeći se time iz javnog života. No, 1798. ponovo preuzima zapovedništvo nad vojskom u sukobu SAD i Francuske. Preminuo je 1799. godine na svom imanju na plantaži Mount Vernon. Savezni glavni grad Vašington (sedište predsednika Sjedinjenih Država, vlade i Kongresa), utemljen 1790. godine, dobio je ime po Džordžu Vašingtonu. Vašingtonu u čast također je nazvana i država Vašington na američkoj zapadnoj obali na granici s Kanadom. Po njemu je nazvano i jezero Vašington u istoimenoj saveznoj državi, kao i najviši planinski vrh (1918 m) u državi New Hampshir. No, da ne bi bilo sve tako idilično pobrinila se u Gail Collins, kolumnistica The New York Timesa, u svojoj knjizi U ustima škorpije: ogovaranje, slava i američka politika (1998.). U toj knjizi ona tvrdi da su o Vašingtonu u njegovo doba kružile glasine da je gotovo nepismen, da je prevario dobrog prijatelja u jednoj zemljišnoj transakciji te da je imao ljubavnicu koja je simpatizirala Britance.

Johan Sebastijan Bah - Biografija


Johan Sebastijan Bah je rodjen u Eisenaku u Njemackoj,1685. godine, a umro je1750. godine u 65. godini zivota. Njegov otac, Johan Ambroisius Bah, je bio gradski svirac u Eisenaku, posao koji je zahtijevao da priredjuje sve necrkvene muzicke dogadjaje u gradu i da, po zahtjevu crkvenog orguljasa, ucestvuje ucrkvenoj muzici. Clanovi njegove blize rodbine su takodjer imali muzidcke poslove, poput crkvenih orguljasa i kompozitora.U doba kad se smatralo da bi sin morao pomoci svome ocu u radu, mozemo pretpostaviti da je J. S. Bah poceo da imitira muziku i svira razne instrumente kad je bio vrlo mlad.

Bahova majka je umire dok je Bah djecak, a njegov otac je umire kada je J. S. Bah imao samo devet godina. Nakon smrti oca, Bah preseljava kod njegovog starijeg brataJohana Kristofa Baha, crkvenog orguljasa u Ohrdrufu u Njemackoj. Dok je zivio u kuci njegovog brata, Bah nastavlja kopirati, uciti, i svirati muziku. U Ohrdrufu, Bah takodjer uci kako da pravi orgulje. Orgulje u Ohrdrufskoj crkvi je trebalo odrzavati i popravljati, i Bah cesto biva poslan da popravlja razne dijelove. Crkvene orgulje su u tom dobu najslozeniji uredjaj u evropskom gradu. Ovo iskustvo poznavanja orgulja je bilo jedinstveno, i Bah je bez problema mogao razgovarati sa graditeljima i sviracima orgulja.

Tokom skolovanja, Bahova radoznalost ga tjera da nadje cuvene orguljase Njemacke, poput Dzordza Bohma, Ditrika Bukstehudea, I Johana Adama Reinkena, cesto putujuci daleko da bi ih cuo dok sviraju. Rad Nikolasa Bruhnsa je takodje imao uticaj na Baha. Nedugo nakon zavrsetka skole, (Bah je zavrsio skolu latiskog jezika kad je imao 18 godina, izrazit uspjeh u to doba a narocito uzevsi u ozbir da je Bah bio prvi clan svoje porodice koji je zavrsio skolovanje) Bah je prihvatio posao orguljasa u Amstadtu 1703. godine. Vjerovatno osjeca tjeskobu u malom gradu i pocinje da trazi posao drugdje. Zbog njegove vjestine, uskoro mu je biva ponudjena bolja pozicija u Muhlhausenu. Neke od Bahovih najranijih numera bivaju napisane u ovo vrijeme, ali veliki broj numera koje je Bah napisao u ovom periodu su danas izgubljene.

Jos uvijek nezadovoljan sa poslom,1708. godine Bah prihvata novu poziciju kao dvorski orguljas i koncertni majstor uVejmaru. Ovdje mu je pruzena mogucnost da ne samo svira orgulje nego da komponuje i svira raznovrsniji repertoar koncertne muzike sa vojvodskim ansablom. U ovom periodu nastaju djela kontrapunktalne muzike, od kojih je najpoznatiji Dobro ustimani klavir, djelo koje se sastoji od 48 preludija i fuga, po dva za svaki dur i mol. Osim monumentalnosti samih numera, po prvi put su na ovaj nacin upotrijebljeni svi muzicki tonaliteti, a djelo je, kako sam naslov kaze, bilo izvodivo iskljucivo na precizno podesenom instrumentu.
Takodje u Vejmaru nastaje Orgelbuchlein - mala knjiga kompozicija za orgulje, uglavnom tradicionalnih luteranskih himni, koje Bah harmonizira i priredjuje na nacin koristan ucenicima. Ovaj nezavrsen rad predstavlja dvije vazne teme Bahove zbirke: Prvo, njegovu posvetu ucenju, i drugo njegovu sklonost luteranskim himnama kao izvor nadahnuca. Bahova posveta ucenju je narocito znacajna. Rijetki su bili slucajevi u Bahovom zivotu kada nije imao ucenika na obuci, a uvijek je bilo privatnih ucenika u njegovoj kuci, poput Johana Fridelika Agrikola. I dan danas, ucenici skoro svakog instrumenta nailaze na Bahove rane numere, a cesto se srecu s njima kroz cijelu karijeru.

Osjecajuci povecavanje politicke napetosti u vojvodskom dvoru u Vejmaru, Bah ponovo pocinje da trazi posao u skladu sa njegovim muzickim interesima.1717., preuzma novu sluzbu i prelazi u Kofen gdje, takodje, vodi dvorsku kapelu princa Leopolda od Anhalt-Kofena, koji je i sam bio muzicar. Vecina skladbi iz ovog perioda su svjetovne (Brandeburski koncerti, svita za celo, sonate i partiture za violinu, te orkestralne svite), obzirom da je princ bio kalvinist, te se u sluzbama nije koristila muzika u jednakoj mjeri kao u luteranskim crkvama.
Godine 1723. Bah prelazi u Lepzig, gdje biva imenovan kantorom u crkvi sv. Tome i gradskim muzickim direktorom. Na ovim je sluzbama ostao do kraja zivota. Posao je zahtijevao da ne samo uci ucenike skole sv. Tome pjevanju, nego da i svake sedmice komponuje kantatu, koja bi se izvodila nedeljom. Ovaj zahtjevan raspored, po kojem je u sustini svake sedmice trebao napisati sat muzike (a povrh toga izvrsiti svoje obaveze skoli), rezultirao je nekim od njegovih najboljih kompozicija. Vecine kantata iz ovog doba razjasnjavaju nedeljna citanja biblije za sedmicu tokom koje su bile napisane. Neke kantate su bile napisane na osnovu uobicajnih crkvenih himni, poput Wachet auf! Ruft uns die Stimme and Nun komm, der Heiden Heiland.
Za vece praznike, kao sto su Bozic, Veliki petak, ili Uskrs, Bah je pisao narocito nadarene kantate, kao npr. Magnificat za Bozic, Muka po Mateju za Veliki petak itd. Ove kompozicije su cesto zahtijevale ucestvovanje svih muzicara u gradu. Opseg i znacaj Bahovih sakralnih kompozicija donio mu je naslov petog evandjelista u Njemackoj.
Porodica

Bah je 1707. godine ozenio svoju drugu rodicu,Mariju Barbaru Bah. Imali su 7 djece, od cega je 4 dozivjelo odraslu dob. Malo se zna o Mariji Barbari. Umrla je iznenada 7.jula1720. godine dok je Bah putovao sa princom Leopoldom.
Dok je zivio u Kofenu, Bah zeni mladu sopranisticu Anu Magdalenu Vilke. Unatoc starosnoj razlici (Ana je bila mladja 17. godina), par je imao sretan brak. Ana je podrzavala Bahovo komponovanje dok on pomagase Ani sa njenim pjevanjem. Imali su 13 djece.

Sva Bahova djeca su bila muzicno nadarena. Njegovi sinovi Vilhem Friedman Bah, Johan Gotfrid Bah,Johan Kristof Friedrik Bah,Johan Kriscn Bah i Karl Filip Emanuel Bah, svi postaju istaknuti muzicari. Od njih, Karl Filip Emanuel Bah biva najpoznatiji. Uprkos prepreka koje su stojale na putu zenama koje su htjele imati profesionalne karijere, sve Bahove kceri su vjerovatno pjevale, i mozda cak i svirale, u ansamblima njihovog oca. Jedina udata Bahova kcer je Elizabef Djuliana Frederika, ciji je muz bio Bahov ucenik Johan Kristof Altnikol. Vecina Bahove muzike koja je sacuvana do danas je sacuvana zahvaljujuci njegovoj djeci, koji su sacuvali mnogo toga sto je K. F. E. Bah nazvao "stari Bah arhiv" poslje smrti njihovog oca.

Tokom boravka u Leipzigu, Bah odrzava dobre odnose s profesorima tamosnjeg fakulteta, koji pisu tekstove za kantate i takodje bivaju kumovi njegovoj djeci. Bah je takodje bio u kontaktu sa mnogim muzicarima iz cijele Njemacke. Cesto ga posjecuje Dzordz Filip Teleman, koji je bio kum K. F. E. Baha, i vjerovatno su se i cesto dopisivali. Medjutim, Bah i Dzordz Fridrih Hendl, koji su rodjeni iste godine, nikada se ne srecu.

Obzirom da je tokom 1720tih, komponirajuci kantate, prikupio opsezan repertoar sakralne muzike, Bahu se kasnije pruza mogucnost da se posveti svjetovnoj, vokalnoj, i instrumentalnoj muzici. Mnogi kasniji radovi nastali su u suradnji s Leipzigovim collegium musicum, ali neki su bili sve vise introspektivna i apstraktna remek djela koja predstavljaju vrhunac Bahove umjetnosti. Ovi obrazovani radovi pocinju sa cetiri volumena njegovog Clavier-Ubung ("Klavirska vjezba"), skupa klavijaturskih radova napisanih da nadahnu orguljase i ljubitelje glazbe te sadrzavaju 6 Partitura za klavir (Vol. I), talijanski koncerto, Francusku uvertiru (Vol. II), i Goldberg varijacije (Vol. IV).
Tokom susreta s kraljem Friedrikom II. Pruskim u Potsdamu , kralj zadaje temu koja je Bahu trebala posluziti kao temelj za sesteroglasnu fugu. Rezultat je bila "Musilische Opfer" koja sadrzava niz fuga i kanona na zadanu "kraljevsku temu". Bah je kasnije komponovao i 14 fuga (kontrapunkta) na vlastitu temu. Ove kompozicije, poznate kao "Die Kunst der Fuge" - Umjetnost fuge, sadrze neke od najslozenijih fuga ikad napisanih, i uopste se smatraju najznacajnijim kontrapunktalnim djelom ikada napisanim.

U kasnijem zivotu i nakon njegove smrti, Bahov ugled kao kompozitora je u opadanju: smatralo se je da su njegova djela staromodna u usporedbi sa nadolazecim klasicnim stilom. Medjutim, nije bio zaboravljen. Bah je bio pamcen kao svirac i ucitelj, i kao otac njegove djece (Naročito K. F. E. Baha). U ovom periodu, njegove najcijenjene kompozicije su njegova djela za klavir. Mnogi su jos uvijek bili svjesni njegove vjestine s klavijaturom, posebno Mocart I Betoven. Predanje glasi da je Mozart, u posjeti Tomasschule u Leipzigu nakon slusanja Bahovog djela izjavio "Napokon, nesto iz cega se moze uciti!". Betoven je takodjer bio ljubitelj Bahove muzike i rekao je da je Bah "Izvorni otac harmonije".

Preporod Bahovog ugleda u javnosti djelom biva ponukan Johan Nikolaus Forkelovim zivotpisom iz 1802. godine. Gete je upoznao Bahova dijela relativno kasno u zivotu, slusajuci nekoliko predstava klavijaturnih i zborskih dijela1814. I 1815. godine. U pismu iz 1827. godine Gete je poredio slusanje Bahove muzike slusanju "vjecne harmonije u razgovoru sa sobom". Ipak, Feliks Mendelsohn je uradio najvise na obnovi Bahovog ugleda sa preformansom "Muke po Mateju" 1829. godine u Berlinu. Mendelsohnovo potpomaganje Baha i rast kompozitorove reputacije su nastavljeni u narednim godinama. Bach Gesellschaft (Bah udruzenje) se osniva 1850. godine za promicanje Bahovih djela i u sljedeceg pola vijeka udruzenje objaviljuje sveobuhvatno izdanje Bahovih kompozicija.

Nakon toga Bahova reputacija ostaje vrlo pozitivna. Tokom 20. vijeka proces priznanja muzicke, i pedagoske, vrijednosti nekih Bahovih dijela je nastavljen. Bahov doprinos muzici, ili kako je njegov ucenik Lorenz Kristof Mizler rekao "muzicka znanost", cesto se poredi s genijima poput Viljema Sekspira u knjizevnosti i Isaka Njutna u fizici.

Bah (1685–1750) spada u najvece i najuticajnije kompozitore svih vremena. Bah je dobio svoj prvi “pravi” posao kada mu je bilo 23 godine. Zaposlio se kao dvorski muzicar u Vajmaru, u Nemackoj. Tamo je napisao nekoliko cuvenih kompozicija za orgulje, od kojih se vecina izvodi i danas.
✔ Mesija, oratorijum za sola, hor i orkestar
✔ Koncerto groso, opus 3, br. 1–6
✔ Koncerto groso, opus 6, br. 1–12
✔ Muzika na vodi, Svite br. 1, 2 i 3 (Napisana je i posvecena plovidbama
kralja Deordea po Temzi.)
✔ Kraljevski vatromet

Bah je bio jedan od najvecih orguljasa svih vremena. Ne samo da je imao brze i gipke prste, vec je bio i vrhunski pedalista. Ljudi su dolazili izdaleka da bi culi i videli Baha, virtuoza cije noge lete po pedalima orgulja. Bah je bio i veliki majstor improvizacije. Mogao je da uzme bilo koju melodiju i da svira novu kompoziciju zasnovanu na toj, bez pripreme, bas kako to danas cine dzez muzicari. Posto niko nije zapisivao te improvizacije, nikada necemo saznati kako su zvucale.

Bah je jedan od najplodnijih kompozitora svih vremena. Zenio se dvaput i imao dvadesetoro dece. Neki od njih su i sami postali kompozitori: Vilhelm Frideman Bah, Karl Filip Emanuel Bah i Johan Kristijan Bah, da pomenemo samo najslavnije. Tokom Bahovog zivota njegova djeca su mu pomagala tako sto su prepisivala njegove kompozicije. Sa 38 godina Bah je dobio poslednji posao – posao kantora u crkvi Sv. Tome u Lajpcigu u Nemackoj. Na ovom poslu Bah je bio neverovatno plodan. Napisao je po jedno ogromno horsko delo – kantatu – za svaku nedelju i svaki praznik u godini po hriscanskom kalendaru. Ukupno je napisao 215 kantata. Bahova muzika je u osnovi kontrapunktska: dve, tri, cetiri ili vise melodijskih linija koje se sviraju ili pijevaju istovremeno, stvarajuci zanimljive harmonije. Usavrsio je umjetnost fuge – nevjerovatno kompleksne kompozicije koja se obicno komponuje za cetiri glasa. Sve melodije su slicne, svaka slijedeca nastupa tek posto je prethodna vec pocela za drugim, u odredjenom trenutku. U svojim fugama Bah je upotrebio izuzetno slozene melodije koje se na ovaj nacin povezuju i cine cjelinu. Bahove fuge su sjajni primjeri muzickih struktura. Od bilo koje muzicke teme Bah je mogao na licu mesta da komponuje fugu.

DJELA:
ORKESTARSKA:
• 7 koncerata za klavir i orkest(d-mol,E-dur, D-dur,A-dur,f-mol,F-dur,g-mol)
• 3 koncerta za 2 klavira i orkesta
• 2koncerta za 3 klavira i orkestar
• koncert za 4 klavira i orkestar u a-molu
• 2 koncerta za violinu i orkestar
• koncert za flautu,violinu i klavir u a-molu..
KLAVIRSKA:
• petnaest dvoglasnih i petnaest troglasnih invencija
• sonata u D-duru...

ZA ORGULJE:
• 9 malih preludija
• Preludij i fuga u a-molu
• Tokate u fis-molu i c-molu
• Vise pojedinacnih suitnih stavaka
• 6 soneta
• brojne koralne obrade u zbirkama

DJELA BEZ ODREDJENE NAMJENE:
• Das Muzikalische Opfer na temu fridriha II
• 9 kanona,tio sonata u C-molu...

VOKALNA:
• Messe in h
• Matthauspassion,Johannespassion,Weihnachtsoratorioum...
CRKVENE:
• Uns ist ein Kind geboren,
• Auf mein Herz Tag
• Susser Trosst,mein Jesu kommt
• Mein Gott,wie lang,auch lange...

Bil Gejts - Biografija


Neki ga mrze kao gramzivog tiranina ,drugi su sa njime ushiceni kao kakvim vodjom vjerskog kulta ,o njemu se reklo sve i svasta .Arogantan ,dosadan ,pohlepan , ‘’big brother’’ danasnjice ,antichrist . William Henry III Gates nikada nije bio covjek za stadionske mase ,uvijek ista frizura ,dzemperi , razgovori o racunarima i dionicama .A sva ona hrpa novca koja ga je godinama dovodila na mjesto najbogatijeg ,samo je stvarala zavist i nevjericu . Medjutim Gates nije samo najbogatiji u terminu novca , on je najbogatiji za to sto kreira buducnost o kojoj prica . Najbogatiji je ne samo zato sto razumije kako tehnologija funkcionise ,vec i kako trziste funkcionise , i to ne zbog nadmudrivanja IBM .On ne predaje na univerzitetu ,nije ga cak ni zavrsio , a jedinstven je primjer gurua koji propovijeda djelima a onda i rijecima ,zivi teorije koje postavlja . Sin javnog tuzioca Williama Henrya Gatesa II ,po kojem je i dobio ime , i profesorice Mary Maxwell Gates , krajem 60-tih i pocetkom 70-tih susrece se sa prvim racunarima koje je njegovoj skoli u Seatllu poklonio General Electric . Bila je to ljubav na prvi pogled .Zajedno sa svojim prijateljem iz skolskih dana , Paulom Allenom, dane i noci je provodio sa tadasnjim ogromnim i nezgrapnim racunarom. Citali su sve sto je do tada bilo napisano ,smisljali programme , popravljali ,isprobavali . To je bila ljubav koja ga nije napustila ni kasnije, kada je iz srednje skole otisao na fakultet . Harvard je bio previse dosadan ,zapravo pravo gubljenje vremena i jedva je docekao da pobjegne od zelenog i tihog kampusa u neku mracnu rupu ,garazu , podrum u kojem je zujao racunar . Nemoguce je izracunati koliko je sati ,dana i godina proveo pred tastaturom. Ipak ,isplatilo se . Medjutim , Gates nije tehnoloski genije , to je i sam priznao , njemu su potrebni drugi koji ce to raditi i koji to znaju . Ono sto Gates posjeduje je glad za drustvenim razvojem , pokazao je da mozemo sanjati nemoguce a onda to i ostvariti . Upravo to,je ono sto lideri uvijek rade , u svakoj oblasti,naravno moraju svojim snovima da zaraze i druge kako bi ih ukljucili u process stvaranja . Niko nije u stanju da mnogo ucini sam .Veliki menadzeri su zapravo veliki ucitelji . Oni mnogo vremena provode pred svojim ljudima ,razgovarajuci, slusajuci i odgovarajuci na pitanja . Godine 1980-te IBM se priblizio tada maloj kompaniji Microsoft u potrazi za softverom za tajni projekat ,PC . Sve sto su Gates i Allen u tom momentu mogli da im ponude je njihova pocetna verzija BASIC –a . Medjutim na pitanje IBM –a ,da li bi Microsoft mogao da im obezbijedi kompletan operativni system, odgovorili su pozitivno ,bez obzira sto ga u tom momentu nisu ni imali . Imali su na umu jedan proizvod male kompanije SEATLLE COMPUTER PRODUCTS,koji bi cinilo se mogao posluziti . U odsustvu IBM-a otkupljuju proizvod za 50,000.00 a IBM –u izdaju licence za koriscenje istog ,za samo 80,000.00 bez dodatnih povlastica . Ono sto IBM nije primijetio ili nije ni mario , je pravo koje je zadrzao Mikrosoft a to je licenca da moze da prodaje svoj proizvod trecim licima .Moze se primjetiti da IBM nije mislio da ce PC biti nesto vise od kucne igracke ,Gates je uvidio ogromni trzisni potencijal i obezbijedio je ulaznicu za najaceg igraca na trzistu . Tada se Gates latio posla stvaranja potpuno nove vrste organizacije ,bez predhodnog iskustva , bez diplome , bez mentora . Nazvao ju je intelekualna kompanija .Jedina sirovina koju koristi intelektualna kompanija je snaga uma . To znaci angazovati najtalentovanije i najobrazovanije ,stvoriti okruzenje koje im omogucava da se u potpunosti iskazu , i izgraditi system koji ce rezultate njihovog rada , pretvoriti u dobro zapakovan prizvod . Ovako Gates objasnjava njihov nacin rada - ...mi citamo ,pitamo ,posjecujemo predavanja,poredimo beljeske i zapazanja ...konsultujemo strucnjake ,sanjarimo ,razradjujemo ideje ,formulisemo i ispitujemo hipoteze ,pravimo modele i simulacije ,debatujemo ,praktikujemo nove vjestine . Medjutim, u kompaniji postoji jasna kadrovska politika ,koja firmi daje neobicnu zivost ,Gates to naziva 5e : 1.Bogacenje ,2 .Potvrdjivanje, 3.Naglasak na izvodjenju ,4.Egalitarizam, 5.E-mail . Bogacenje je svakako jedan od najacih motiva ,jer dovodi mlade i talentovane ljude .Gates ja napravio mnoge milionere putem akcija koje je dodijelio za uspjesan rad .Biti prvi i najbolji u svemu ,takmicarski duh i ambicije kao pokretacke sile,koje medjutim predpostavljaju i hladnokrvno obracunavanje sa konkurencijom ,oduvijek su oznacavale Gatesovu licnost i nacin rada.Oprobao se i u knjizevnosti ,mada istrazivacka knjiga ,Put pred nama (The Road Ahead ),objavljena je 1995 . Kako je i prognozirao u uvodu ,knjiga ce vrlo brzo postati jasna , i to se desilo jer je svijet vrlo brzo uhvatio korak sa njegovom vizijom .Predvidio je i da ce djelovi knjige biti neobicno pogresni . Cuveno je njegovo predvidjanje znacaja interneta u pocetku .’’Nismo uocili da ce internet, koji je u pocetku bio mreza akademika i tehnickih entuzijasta ,procvetati u globalnu mrezu kakva je danas . Ipak ,mudro je bilo priznati gresku na vrijeme i uloziti veliki novac i energiju kompanije da se taj zaostatak nadoknadi ‘’.To je divan primjer kako neuspjeh moze da se pretvori u podsticaj za nove jos snaznije napore . Internet dominira njegovom drugom knjigom ‘’Poslovanje brzinom misli’’. ‘’Htio sam da postanu svjesni nuznosti toka informacija koje ce im omogucii brza, opipljiva saznanja o tome sta se zbiva sa njihovim klijentima ‘’. Tako je Gates opisao svoju zelju i htenje, da objasni poslodavcima mogucnost poslovanja i razvijanja biznisa , u procesu razmjene digitalnih informacija .Sama knjiga ‘’Poslovanje putem Misli ‘’ nastala je sa motivom obuke svih zainteresovanih i spremnih , da zaplove u novu eru poslovanja ,poslovanja brzinom misli . Kada su zapocinjali projekat 1980-te ,mnogi su se pitali kakav je kvalitet(da li je moguce? ), 1990-te su prosle u rekonstrukciji , a tek ce se 2000-te vrtjeti oko brzine . Brzina je ta koja ce promijeniti nacin poslovanja ,promijenice i sami stil zivota, i zavisno od nje promijenice se i brzina transakcija .’’Proizvodjac ili trgovac koji na promjene u prodaji reaguje u satima a ne u nedeljama , ne nalazi se u srcu proizvodne firme , vec u srcu usluzne firme koja nudi proizvode .Sve ce se ove promjene izdesavati zbog jednostavne zamisli , toka digitalnih informacija ‘’. Medjutim kao sredisnji problem u poslovanju 90’-tih ,Gates navodi neinformisanost, i pomirenje rukovodioca da nedostatak informacija shvate kao nuznost .Problem se ne ogleda u investiranju novca,odnosno kupovine neophodnih uredjaja , da bi se omogucio protok informacija . Problem se nalazi u neiskoriscenosti ,nepoznavanju onoga sto je moguce ,tako da potencijal upotrebe tehnologije nije kvalitetno iskoriscen ,a samim tim i dotok informacija je smanjen .Tek u 21 vijeku se pokazuje mogucnost prenosa slozenih aplikacija , namijenjenih za sve kompanije ,nezavisno od velicine .Mikroprocesorska revolucija ne samo da je personalnim racunarima omogucila eksponencijalni rast snage ,vec je omogucila i stvaranje potpuno novih setova uredjaja , koji ce postati sasvim uobicajeni dio nasih zivota .Kad bi smo se vratili 50-tak godina nazad ,vidjeli bismo da je televizor bio nov izum ,luksuz , a danas se ne moze zamisliti zivot bez istog ,sasvim uobicajeno kazemo .Mikroprocesorska revolucija se moze uporediti sa revolucijom u fizici . Izucavanjem atoma ,doslo se do zakljucaka da je atom sastavljen od jos manjih jedinica , a to je prizvelo stvaranje potpuno nove nauke –kvantne fizike .Paralelno tome , da li mozemo povuci liniju i kazati da je mikroprocesorska revolucija ,sama revolucija u Ekonomiji ? Da li ovu novu nauku mozemo nazvati KVANTNA Ekonomija ?Kluc sirenja ove nauke je u poboljsaju internet tehnologije koja nam omogucuje svjetsku povezanost , a povezanost sama po sebi ne znaci samo dovodjenje u vezu dvoje iil vise jedinki, u relacijskom odnosu .Internetska povezanost stvara posve novu dimenziju djeljenja dokumenata ,saradnje i trgovine. Potpuno nova neistrazena dimenzija ,’’novi kontinent’’(Kenichi Ohmae –The invisible continent ,)koji okuplja ljude sa zajednickim interesima .Ova revolucionarna platform (internet ) ,omogucava svima ,brz,jednostavan pristup razlicitim ucenjima ,idejama i iskustvima iz citavog svijeta.Takodje se uticaj moze vidjeti u smanjenju manipulacije od strane drzave ,kao i razbijanje drzavnih granica i kreiranju novih internacionalnih veza ,nazvanih Globalizacijom .Internetska platforma ,zajedno sa hardverskom i softverskom revolucijom , u komunikacijskom standardu ,promijenice poslovanje i navike kupaca .Tek predstoji vrijeme, kada ce vecina svjetske populacije shvatiti neophodnost koriscenja digitalnih aparata . Sada se koriscenjem racunara ,kuci ili na poslu ,prikljucujemo na internet radi umrezavanja i razmene informacija . U buducnosti ce biti moguce ostvariti stalni protok informacija, koje ce nas svakodnevno povezivati sa drugim osobama ,aparatima ,ili nas redovno obavjestavati .Sve ce ove promjene uticati na promjenu naseg ponasanja , na promjenu poslovanja , pa i samog stila zivota . Uz brzi pristup informacijama ,firme ce biti u mogucnosti ‘’grupnog razmisljanja ‘’,brze ce reagovati u slucaju poteskoca ,ali i u slucaju iznenadno ukazanih prilika . Cak i firme koje pionirski prelaze na digitalnu tehnologiju ,bice u mogucnosti da za vrlo kratko vrijeme ,postignu velike rezultate .Medjutim ,brzina nije jedino neophodno sredstvo koje omogucuje moderan pristup poslovanju, ili cak zivljenju ,potrebno je razviti digitalnu infrastrukturu . Digitalna infrastruktura je nista drugo do nalik nervnog systema u covjekovom tijelu ,koji sluzi da nas redovno obavjestava o stanju ljudskog duha ,tijela . Omogucava nam neometan rad ,a pritom sprecava dotok nevaznih informacija . Svakom preduzecu je potreban slican system ,koji ce reagovati na iznenadna stanja ,iznenadne ukazane prilike ili poteskoce , a vazne informacije dostaviti onima kojima su potrebne . Centar ovog digitalnog nervnog systema ce biti korporacijski poslovi ,ciji ce glavni zadatak biti distribucija dobro upakovanih informacija, u odgovarajuce djelove kompanije , u odgovarajucem vremenu .Tako da ce u buducnosti uspjesnost svakog pojedinca i svake firme, zavisiti od sposobnosti upotrebe digitalnih aparata i distribucije kvalitetnih informacija. To ce doprinijeti vrlo temeljnom komuniciranju sa svojim klijentima , i to je put koji ce nas ponijeti modernim promjenama , i zauvijek unistiti stari nacin poslovanja , sto je i svakako jedini kljuc uspjeha u 21 vijeku .Ovo su osnovne ideje koje je Gates iznio u svojoj knjizi ‘’Putovanje brzinom Misli’’,takodje je ove ideje spomenuo prilikom svog obracanja publici , a u vezi njegovog odlaska sa mjesta celnog u Mikrosoft kompaniji .Gates je kraj svoje preduzetnicke karijere najavio vec 2000-te , kako bi svojim saradnicima ,Mikrosoftovim dionicarima i partnerima dao dovoljno vremena da se prilagode ,najprije na pomisao , a onda i na cinjenicu da ce informaticki svijet ostati bez svog glavnog protagoniste . I nakon 32 godine rukovodjenja u Mikrosoftu ,odlucio je da na godisnjem sajmu tehnologije za siroku potrosnju (CES),koji se tradicionalno odrzava u Las Vegasu ,kaze svoje zbogom medju informatickim genijima i velikim protagonistima ‘’new economy’’.’’ Napokon ‘’,vjerovatno su mnogi odahnuli ,vjerujuci da ce svijet biti bolje mjesto bez Gatesa, nego kakvim ga je napravio, i ostavio .Nekoliko desetljeca,obiljezenih nevjerovatnim informatickim razvojem ,sektora koji je stvorio na milione novih radnih mjesta i tehnoloskih inovacija koje su promijenile zivot svih nas . To je bio vrhunac vladavine Billa Gatesa ,u dobrom ili losem smislu .Tako brojni jos pamte prah i pepeo koji je Mikrosoft ostavljao za sobom ,guseci svakog konkurenta bez obzira koliko se pokazao sposobnim i inovativnim .Pa ipak, danas kada Gatesovo doba u informatici polako prelazi u proslost ,mozemo predpostaviti da je njegov odlazak pogodio i one koji ga i nisu narocito voljeli .Brojne internet stranice ,mnogi autori knjiga ,blogovi ,iskljucivo napravljenih sa ciljem pljuvanja ovog informatickog genija , odjednom ce ostati bez glavne sirovine koji ce ih dovesti do pitanja opstanka .Ko ce sada zamijeniti omrazenog monopolistu ? ili ,kako nastaviti sa napadima na covjeka koji se odlucio pomoci najugrozenijem dijelu svijeta(humanisticki fond ,osnovan sa svojom suprugom Melindom i vise milijardi na racunu, a sve u svrsi pomoci najugrozenijim predjelima na zemljinoj kori ) ? Ipak ce ga pamtiti po dobru .U buducnosti ce sigurno putovati slika covjeka koji je promijenio nacin komuniciranja ,medju ljudima i kompanijama u 20 i 21 vijeku .Ako se nalazimo u novoj informatickoj eri ,to je prije svega zahvaljujuci 500 miliona kompjutera sirom svijeta ,koji koriste Mikrosoftove programme . Voljeli ga ili ne , Gates ce svakako postati ikonom informaticke ere . Na kraju se sa tim i slozio njegov vjecni protivnik Steve Jobs ,koji j nedavno priznao da je Gates prvi shvatio isplativost informatickog biznisa , dok su se ostali pitali da li se od toga moze pristojno zivjeti .

Albert Ajnštajn - Biografija


Albert Ajnstajn, Einstein Albert, jedan od najvećih fizičara svih vremena rođen 14. III 1879. u Ulmu, Njemačka, ,a umro 18. IV 1955 u Princetonu, u SAD-u. Odrastao je u Münchenu, Italiji te Švicarskoj, u kojoj 1900 završava studije na Tehničkoj visokoj školi Zurich. Od 1902 do 09. radi u glavnom gradu Švicarske, Bernu u patentnom uredu. U tom razdoblju otkrio je niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacije dužina, te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodnu svjetlost i princip ekvivilecije, osnovu opće teorije relativnosti. Godine 1909 postaje izvanredni profesor teorijske fizike u Pragu, Češka, a 1912 vraća se u Zürich i postaje redovni profesor na Visokoj tehničkoj školi. 1914 izabran za člana Pruske akademije nauka, te postaje direktor instituta Kaiser-Wilhelm-Istitut fur Physik u Berlinu. Po dolasku nacional-socialista na vlast, te početka diktatorske vlasti Adolfa Hitlera. (1933) Zbog židovskog porijekla Einsteinu su oduzete sve funkcije i konfisciran imetak. U znak protesta Einstein se odriče Njemačkog državljansta i dolazi u emigraciju u SAD gdje do kraja svoga života radi u Institutu za viša naučna isratraživanja u Princetonu. Uvjek će ga se pamtiti po njegovim velikim izumima i teorijama a njegovo glavno djelo, teorija relativnosti (1916) koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za danji razvoj teorijske fizike, već duboko zahvaća u fizolofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije (RELATIVNOST). Einstein je neprekidno usavršavao teoriju relativnosti, pa je u posljednim godinama svoga života razvio tvz. TEORIJU POLJA, koja generalizira njegovu teoriju gravitacije i uključuje njegovu teoriju elektromagnetizma.Osim teorije relativnosti, Einstein je fizici dao i druge vrlo važne priloge. Godine 1905 uveo je HIPOTEZU o KVANTIMA SVJETLOSTI ili FOTONIMA tj. pretpostavku da se svjetlost može shvatiti korpusaklarno kao roj čestica, kad treba da se objasne neke pojave, napose FOTOEFEKT.Analiza te pojave pokazuje da se ona može lako objasniti, ako se pretpostavi da postoje kvanti svjetlost, a da ostaje nerazumljiva na temelju pedodžbe svjtelosti kao elektromagnetskih valova. Einstein je postavio vezu između E fotona i frekvencije svjetlosti v kao valne pojave, u obliku E = h v (h = 6.62 x 10-34 J s; Planckova konstanta); potpuno objašnjenje dvojnog karaktera svjetlosti, koja se prema prilikama očituje kao korpuskularna ili kao valna pojava, daje tek moderna kvantna fizika. Godine 1907. Einstein je razvio kvantnu teoriju specifične topline, koju je dalje usavršio P. Debye. Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju (1900 M. Plack je otkrio prve kvantne zakone za zračenje).Za radove na polju kvantne teorije Einsteinu je 1921. podieljena Nobelova nagrada za fiziku.Poret toga pokazao je da Brownovo gibanje nastaje kao posljedica sudara molukula tekućine sa sitnim česticama suspendiranim u tekućini i tako pridonio potvrdi kinetičke teorije topline, primjenivši je i na tekućine. U vezi s tim problemima dao je još nekoliko priloga, koji se nadopunjuju radovima M. Smoluchovskoga.Einstein i de Haas ekperimentalno su ostvarili giromagnetski učinak, koji se sastoji u tome da željeni štap kod magnetiziranja dobiva vrlo sitan moment impusa.

EINSTEINOVA RELACIJA (E =mc2) kaže da svakom tijelu treba pripisati energiju koja je jednaka umnošku mase i kvadrata i brzine svjetlosti. Na temelju te relacije može se zaključiti da su u jezgrama atoma sadržane goleme količine energije, jer je gotovi sva masa atoma koncentrirana u njegovoj jezgri. Modernim rezultatima o raznim nuklearnim reakcijama, o cijepanju atoma, o dobivanju jednog dijela te energije u korisne svrhe (atomski reaktori) i u razorne (atomska bomba) ova relacija, postavljena 1905, svestrano je potvrđena i predstavlja jednu od osnovnih zakonitosti u prirodi.

Fridrih Niče - Biografija


Nemački filzof, pesnik i klasični filolog koji je postao najprovokativniji i najuticajniji mislilac 19. veka. Rođen je 15. oktobra 1844. u mestu Röcken u Prusiji. Imao je dve godine kada mu se rodila sestra Elisabet i tri kada mu se rodio brat. Njegov otac, luteranski svećenik umro (od bolesti mozga) je 1849. godine kada je mladom Nietzscheu bilo pet godina. Brat mu umire u januaru naredne godine (1850.). Nietzsche je gledao godinu dana oca kako umire u užasnim mukama, što je bio odlučan činitelj u njegovim sumnjama u hrišćanstvo jer nije mogao sebi objasniti zašto je njegov otac kažnjen, a služio je Bogu. Stoga će kasnije Charles Darwin postati njegov uzor. Nakon bratove smrti porodica se seli u Naumburg, a Nietzschea šalju u internat u mestu Pforti (poznat po strogom verskom vaspitanju) udaljenom osam kilometara od Naumburga.

Školski drugovi u internatu zafrkavali su ga zbog njegove ozbiljnosti, a Nietzsche će kasnije tvrditi kako se tada najbolje osećao kada je bio sam. Nakon završenog školovanja u internatu upisao je studije teologije u Bonnu želeći postati sveštenik, kao i njegov otac. Na Uskrs 1865. godine odbija se pričestiti u crkvi u Naumburug. Na kraju godine odustaje od svešteničkog zvanja i posvećuje se učenju klasične filologije. Na fakultetu prve uzore nalazi u životu i filozofiji starih Grka pre pojave Sokrata. Zahvaljujući svome znanju imenovan je profesorom klasične filolofije na sveučilištu u Baselu kada je imao samo 24 godine (1869.). Smatra se da se u to doba kao studnet zarazio sifilisom u jednoj javnih kuća koje je posećivao. Godine 1870. učestvuje u nemačko-francuskom ratu kao bolničar dobrovoljac. Tada je oboleo od dizenterije i difterije. Nakon rata putuje po Švajcarskoj i Italiji te sklapa nova prijateljstva. Jedno se vreme bavio muzikom i družio se sa Richardom Wagnerom, ali razočaran Wagnerovom hrišćanskom orijentacijom i sklonosti ka starogermanskom kultu prekida sve odnose s njim.

Niz godina bavio se prirodnonaučnim problemima, a uz eminentna filozofska dela, pisana izvanredno lepim nemačkim jezikom, piše i pesme. Vidno bolestan (ceo život imao je loš vid i migrenične glavobolje) prisiljen je povući se u penziju 1879. godine, te se seli u švajcarske Alpe. Zimi s Alpa silazi na italijansku ili francusku rivijeru. Nešto kasnije - 1882. sreće svoju jedinu romantičnu ljubav Lou Andreu Saloné (njoj je bilo tek 20 godina), jedinu ženu kojom se oduševljavao. Nietzsche ju je opisao kao bistru poput orlice i oštru poput lavice. Upoznao ih je Nietzscheov prijatelj Paul Reé. Te (1882.) su godine njih troje zajedno obilazili Italiju i živeli slobodoumno. Nietzsche ju je zaprosio ali ona ga je odbila jer ga je htjela deliti s Reéom. Sreli su se nešto kasnije u Leipzigu, ali Reé ju je "odveo" i time strašno povredio Nietzschea. Nakon toga Nietzsche je bio strašno razočaran i ljut te mu filozofija postaje uteha za životna razočaranja.

Godine Nietzsche 1888. silazi s Alpa u Torino, a njegovo ludilo postaje sve jače pa je umislo da je bog i da mora preuzetu patnju za grehe sveta. Tada se počinje potpisivati kao Dioniz ili ponekad Razapeti. U januaru 1889. na torinskim ulicama sažalio se nad konjem koji je pao zbog tereta ili poledice - konj je pao, a Nietzsche ga je obgrlio. Što je bilo prilično iznenađujuće jer se znalo da je Nietzsche protiv bilo kakve vrste sažaljenja. Uskoro je smešten u duševnu bolnicu u Torinu, a potom u majčinu kuću u Nemačkoj. Tada je proglašen umobolnim. Poslednje je godine života proveo kod svoje sestre Elisabet u Weimaru. Godine 1889. pretrpeo je živčani slom od kog se nikad više nije oporavio. Umire pomračena uma od kapi u Weimaru 25. kolovoza 1900. godine, a njegova dela štampa i delimično grubo falsifikuje (posebno pisma) rasistički nastrojena sestra Elisabeth Förster-Nietzsche. Ona je - kako je u drugoj polovini XX. veka otkrio K. Schlechta - mnogo pridonela tome što se Nietzscheova filozofija široko propagirala i zloupotrebljava u Trećem Reichu. Nakon bratove smrti vilu u kojoj je umro Elisabet je pretvorila u Nietzscheovo svetište za Nietzscheov kult, kult njegove osobe i filozofije. Tu su zalazili mnogi nacistički intelektualci, a jednom čak i Hitler. Stoga se ona pobrinula da Nietzsche postane službeni mislilac Trećeg Reicha, što je bilo smešno jer je Nietzsche mrzeo bilo kakav nacionalizam. Dapače, bio je jedan od prvih pravih Evropljana.

Nietzsche je bio strastveni kritičar tada vladajućeg morala i verovanja. Smatrao je kako su i religija i moral osigurani na nemoralnim sredstvima te da nisu ništa drugo nego služenje lažnoj transcendentnoj ideji, pojmu, nečem što izvan konkretnog ovozemaljskog egzistiranja želi propisivati večne zakone. Nietzsche je smatrao da ovaj život nije nemoralan nego da je besomučna borba u kojoj je umro Bog, a pobeđuju jači, sposobniji, smeliji. Stoga je on smatrao kako se umesto tradicionalnih trebaju stvoriti nove vrednosti. Nietzsche je bio plodonosan pisac, koji je napisao nekoliko značajnih dela, među njima: Rođenje tragedije (1872.), Tako je govorio Zaratustra (1883.-1885.), S onu stranu dobra i zla (1886.), Genealogija morala (1887.), Antikrist (1888.), Ecce Homo (1889. - poslednje i nikada dovršeno delo), O ljudskim i suviše ljudskim stvarima (1878.), Volja koja rađa moć, Sumrak idola i Volja za moći (1901.).

Pred kraj života Nietzsche je pozvao Vatikan i kralja Italije da na smrt osude nemačkog cara i sve antisemite. Tada se to činilo možda besmislenim ali dolazak nacizma na vlast 30-ak godina kasnije pokazati će kako je Nietzsche na vreme osetio dah antisemitizma koji će preplaviti Nemačku.
Прилагођена претрага